Četiri decenije nakon što su nemački metalski radnici pobedili u jednom od najžešćih radnih sporova u posleratnoj istoriji zemlje i obezbedili 35-časovnu radnu nedelju, neki od najvećih industrijskih poslodavaca oživljavaju debatu o dužem radnom vremenu.
Istaknuti rukovodioci, uključujući i one u "Mercedes-Bencu" i proizvođaču alata "Štil", pozvali su zaposlene da rade 40 sati nedeljno bez dodatne plate, tvrdeći da visoki troškovi rada narušavaju konkurentnost zemlje.
"Rad je ovde postao preskup po međunarodnim standardima", rekao je Martin Brudermiler, predsednik nadzornog odbora "Mercedes-Benc Grupe AG", nemačkom listu "Handelsblat" ranije ovog leta, dodajući da je zemlja izgubila svoju "prednost u produktivnosti u odnosu na važne konkurente".
"Trebalo bi ozbiljno da razmotrimo povratak na 40-časovnu radnu nedelju", tvrdio je on.
Troškovi rada u Nemačkoj su među najvišim u EU. Sat rada u proizvodnji košta 49,50 evra, što je 47 odsto više od proseka EU od 33,70 evra i tri puta više nego u Mađarskoj, gde košta 15,60 evra, objašnjava "Fajnenšel tajms".
Pozivi za povratak na 40-časovnu radnu nedelju dolaze uoči najnovijih pregovora industrijskih sindikata o platama u oktobru. Radna nedelja od 35 sati je postepeno uvođena tokom više od decenije, što je usledilo nakon spora 1984. godine u kojem su desetine hiljada metalskih radnika u bivšoj Zapadnoj Nemačkoj organizovale sedmonedeljni štrajk kako bi obezbedile kraće radno vreme.
Danas je 35 sati nedeljno kolektivno dogovoreni standard za oko petinu nemačkih zaposlenih, koncentrisanih u sektorima uključujući automobilsku industriju, mašinstvo, gvožđe i čelik. U svim sektorima, prosečna dužina radne nedelje iznosi 37,8 sati. Nemci u proseku rade manje sati godišnje nego zaposleni u skoro svakoj drugoj ekonomiji OECD-a, iako je na poređenje u velikoj meri uticao visok udeo zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom u zemlji.
Ono što je transformisalo višedecenijski spor u hitnu debatu o konkurentnosti jeste produbljivanje krize u nemačkoj proizvodnji.
Od vrhunca krajem 2017. godine, nemačka industrijska proizvodnja je pala za više od 15 procenata, "zahvaljujući" odbacivanju ruskih energenata što je dovelo do skoka cena energije, intenziviranjem konkurencije iz Kine, američkim carinama i prelaskom na električna vozila.