Srbija ima proizvođače i kapacitete za veću proizvodnju svinjskog mesa, ali je uvoz po niskim cenama doveo do velikog raskoraka između otkupne i maloprodajne cene, ocenio je akademik Cvijan Mekić sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu. On je ukazao da je neophodno kontrolisati kome se izdaju dozvole za uvoz, obezbediti sledljivost mesa i ugovoriti proizvodnju sa prerađivačima i upozorio da se biosigurnosne mere u svinjarstvu moraju sprovoditi tokom cele godine.
Otkupna cena tovljenika od 175 do 180 dinara po kilogramu, uz cenu proizvodnje od 190 do 215 dinara, znači da su domaći proizvođači na gubitku. Istovremeno, kilogram svinjetine u maloprodaji košta od 500 do 1.000 dinara, dok cena prasećeg pečenja u sezoni slava dostiže i 3.000 dinara, a Cvijan Mekić smatra da je jedan od glavnih razloga za takav raskorak nekontrolisan uvoz svinjskog mesa. Prema podacima koje je izneo, u prvih devet meseci ove godine uvezeno je 31.312 tona, dok je samo u septembru i oktobru uvezeno po 11.500 tona.
Navodi da je uvezeno meso plaćeno po ceni od 2,57 evra po kilogramu, što je, kako ocenjuje, veoma povoljno za domaće kupce i prerađivače. Zbog toga, smatra, klanice snižavaju otkupnu cenu domaćih tovljenika.
"Klaničari svakog petka određuju cenu i oni je jednostavno spuštaju. Najverovatnije su te količine mesa iz uvoza završile na njihovim skladišnim prostorima", rekao je Mekić za RTS.
On smatra da deo mesa koje stiže iz Evropske unije predstavlja viškove na tamošnjem tržištu, posebno u Španiji, koja, kako navodi, ima ograničene mogućnosti izvoza na kinesko tržište. Dodaje da je proizvodnja u tim zemljama subvencionisana, što omogućava da se meso ponudi po nižim cenama.
Mekić je ocenio da nadležne institucije treba da reaguju na poremećaje na tržištu i da je potrebno pažljivije odlučivati o tome kome se izdaju dozvole za uvoz.
Prema njegovim rečima, Srbija nema dovoljno domaćeg mesa za sve potrebe, ali bi postojećim kapacitetima mogla da podmiri potrebe za svežim mesom. Uvoz je, smatra, neophodan za prerađivačku industriju, ali dozvole bi trebalo da dobijaju registrovani prerađivači koji imaju odgovarajuće uslove za skladištenje, odmrzavanje i praćenje porekla mesa.
"Ne treba klaničarima koji treba da kolju svinje i sveže meso plasiraju da uvoze meso. Ne treba davati trgovcima, nego prerađivačkim kapacitetima koji su registrovani za tu proizvodnju. Oni imaju hladnjače, proces odmrzavanja i sve što je potrebno za sledljivost. Ako dozvole date trgovcima, sledljivost se gubi", naveo je Mekić.
Govoreći o kvalitetu uvezenog mesa, Mekić je rekao da meso koje stiže u velikim količinama i po niskim cenama, prema njegovoj proceni, ne može da bude sveže, već je prethodno bilo duboko zamrznuto. Na pitanje da li se takvo meso prodaje kao sveže, odgovorio je da sumnja postoji, jer su velike količine uvoznog mesa i dalje prisutne u maloprodaji, dok domaći proizvođači ne mogu da plasiraju svoje tovljenike.
Podsetio je da je pravilnikom predviđeno da se od 1. jula 2026. godine jasno označava meso iz uvoza koje je prethodno bilo zamrznuto. Mekić, međutim, smatra da se ta pravila ne poštuju u dovoljnoj meri.
Osvrnuo se i na primedbe odgajivača svinja da u pojedinim marketima u vitrinama primećuju tečnost koja, kako sumnjaju, ukazuje na to da je meso prethodno bilo zamrznuto, a zatim ponuđeno kao sveže. Na ocenu da nadležne institucije nemaju laboratorijsku metodu kojom bi to utvrdile, Mekić je odgovorio da je nedopustivo da takav mehanizam kontrole ne postoji.
Govoreći o mogućnosti da se domaće svinjsko meso prepozna po načinu proizvodnje i hrani kojom su životinje hranjene, Mekić je ukazao na to da domaći proizvođači ne koriste genetski modifikovanu hranu, dok je njena upotreba u ishrani stoke dozvoljena u pojedinim zemljama iz kojih Srbija uvozi meso.
Smatra da bi domaće meso trebalo jasno označiti prema poreklu, odnosno navesti na kojoj farmi je svinja uzgajana i u kojoj klanici je zaklana. Tako bi potrošači imali informacije o poreklu proizvoda i njegovoj sledljivosti.
Nedostaju javni podaci o uvozu i potrošnji
Mekić je ukazao i na nedostatak javno dostupnih podataka o količinama uvezenog mesa i potrebama domaćeg tržišta. Navodi da podaci postoje u Upravi carina i Poreskoj upravi, ali da nisu dostupni potrošačima i proizvođačima.
Povodom najave udruženja odgajivača svinja da će se obratiti Višem javnom tužilaštvu zbog nedostupnosti tih informacija, Mekić je rekao da je potrebno razjasniti razlike u podacima o uvozu za prošlu godinu. Prema jednim informacijama, uvezeno je oko 50.000 tona mesa, dok se u drugim navodi da je reč o više od 70.000 tona.
"Mislim da je tačno da je uvezeno 70 i nešto hiljada tona mesa, ali ti podaci nisu javno dostupni. To nam nedostaje", rekao je Mekić.
Smatra da bi inspekcije mogle da utvrde koliko je mesa proizvedeno u klanicama, koliko je uvezeno i koliko je isporučeno trgovinskim lancima. Kako je objasnio, upoređivanjem otpremnica i podataka o klanju i isporuci bilo bi moguće pratiti kretanje mesa od proizvođača do prodajnih objekata.
Ukazuje, međutim, da nema dovoljno inspektora u veterinarskoj, poljoprivrednoj i drugim inspekcijskim službama, zbog čega nije moguće obići sve registrovane objekte i sprovesti potpunu kontrolu.
Iako su podsticaji za svinjarstvo povećani, Mekić smatra da se stanje u sektoru ne može oceniti samo na osnovu tog pokazatelja. Naveo je da je broj svinja povećan za oko 2,3 odsto, ali da Srbija i dalje ima mali broj matičnih krmača.
Dodaje da je napredak postignut i u genetici i efikasnosti proizvodnje. Konverzija hrane danas iznosi 2,7 do 2,8 kilograma hrane za kilogram prirasta, dok je ranije bila oko 3,3 kilograma.
Ipak, smatra da se domaća proizvodnja ne razvija dovoljno jer je uvoz, zbog niske cene, isplativiji za deo učesnika na tržištu.
"Njima je u interesu da uvezu meso, jer je cena 2,57 evra po kilogramu. Naš proizvođač bi trebalo da dobije najmanje 220 do 240 dinara za kilogram tovljenika da bi imao neku zaradu i ekonomsku računicu. U suprotnom, postavlja se pitanje zašto bi se bavio tim poslom", naveo je Mekić.
Kao jedno od rešenja za oporavak domaćeg svinjarstva, Mekić navodi kontrolisani uvoz, odnosno jasne kriterijume za izdavanje dozvola i kontrolu bezbednosti i kvaliteta mesa.
Drugi važan korak je, kako ističe, ponovno uspostavljanje sistema ugovaranja proizvodnje između primarnih proizvođača i prerađivačke industrije. Iako je pravilnik o tome donet, smatra da sistem još nije zaživeo.
Govoreći o novom slučaju afričke kuge svinja u okolini Knića, Mekić je ocenio da je reč o novom žarištu, u drugom regionu, i da je važno da nadležni blagovremeno reaguju.