Svet je za srpsku poeziju saznao najpre preko Puškina. On je među prvima govorio da smo pesnički narod i da nam je nekako više stalo do poezije nego do nas samih, rekao je za Sputnjik akademik Matija Bećković, dobitnik Puškinove medalje, priznanja koje se dodeljuje za životno delo.
"Puškin se obreo u Besarabiji, gde su bile srpske izbeglice posle propasti Prvog srpskog ustanka. Tu se sreo sa Karađorđevom porodicom, sa Jakovom Nenadovićem, sa mnogim Srbima o kojima je slušao i pisao. A opet, mi ga pomalo ubrajamo i među svoje. Grof Sava Vladislavić Raguzinski, ministar Petra Velikog, poklonio je caru jednog Puškinovog pretka koga je doveo iz Abisinije. Zato se u šali može reći da je Puškin malo i Srbin", rekao je Bećković.
Osvrnuvši se na govor Dostojevskog o Puškinu u kome je objasnio zašto je Puškin nosilac najviših ruskih vrednosti, Bećković je rekao da to nije bio samo govor o književnosti. To je čitav jedan politički i kulturni program. Šta treba da bude Rusija i ruska kultura. Dostojevski je smatrao da je oličenje te ideje upravo Puškin. Kad dođete u kuću Dostojevskog, vidite Puškina, pored Biblije. On je u svom delu sabrao svaki zvuk ruskog jezika i naroda. Zato je neuporediv.
"Imao sam sreću da budem u Puškinovom domu u Petrogradu. Tamo imate utisak da je veliki pesnik baš tog dana izdahnuo. Posetioci ulaze u papučama, a vodič priča o njegovim poslednjim danima. Kada je ranjen u dvoboju, izlazili su bilteni o njegovom zdravlju. Čekali su ih kao što se danas čekaju najveće vesti. A kada je objavljeno da je umro, rečeno je: 'Sunce naše poezije je zašlo.' Srećom, nije zašlo. Iz tog sunca rodilo se toliko velikih pesnika i tako velika poezija".
Na komentar da često ističe da je poezija ono najvrednije što smo dali svetu, Bećković kaže da smo "mi svoje postojanje opravdali svojom poezijom".
"Nismo imali mnogo toga drugog da pokažemo svetu. Kad je Gete čitao srpske narodne pesme, rekao je da narod koji ima takvu poeziju zaslužuje bolju istorijsku sudbinu i ne zaslužuje da bude rob. To nisu bile samo pesme, u njima je i naše pamćenje, naša istorija. Naši junaci za koje istorija možda ne zna, ali narod zna. Zna kako su se zvali, kako su se oblačili, gde su poginuli – braća Jugovići, Miloš Obilić, Strahinjić ban… Nema te sile koja može nekome dokazati da to nije istina. Ti pesnički likovi za nas su često važniji od stvarnih ličnosti".