Nakon završetka Oktobarske revolucije, po nalogu rukovodioca Narodnog Komiteta, Anastasa Mikojana, u Sovjetskom Savezu počeo je da se proizvodi kečap. Recepturu i način proizvodnje on je "pozajmio" od Amerikanaca, kada je bio u poseti toj prekookeanskoj zemlji, ali je proces poprilično pojednostavljen, kako bi produkcija bila što veća. SSSR je imao sve predispozicije da postane svetski lider u proizvodnji kečapa, ali je ovde "uplela prste" i politika. Između ostalog.
Popularizacija kečapa u SSSR
Godine 1935. u SSSR je počeo aktivno da se reklamira kečap, bez obzira na to što je ideja za njegovo pravljenje potekla sa američkog kontinenta. Cena ove namirnice bila je sasvim prihvatljiva za to vreme - za bočicu od 250 mililitara trebalo je da se izdvoji 1,6 rubalja. Reklamne kampanje i povoljna cena brzo su vinuli kečap u nebesa, a fabrike su radile danonoćno kako bi mogle da isporuče potrebne količine kečapa. Mikojan je bio preponosan na svoju ideju i zadovoljno je posmatrao kako se rafovi u prodavnicama svakodnevno popunjavaju novim kontingentom popularnog sosa.
Proizvodnja kečapa odjednom prestaje i on se stavlja na "crnu listu"
Sa početkom Velikog Otadžbinskog rata, proizvodnja kečapa je prekinuta, kako je vlast morala da rešava mnogo važnije stvari od pravljenja sosa. Ali, ni nakon trijumfa nad Nemačkom kečap se nije vratio na police supermarketa. Ovoga puta iz drugog razloga: vlast nije želela da se lokalni resursi troše na proizvodnju nečega što je poteklo iz Amerike. Već u prvoj polovini 50-ih godina prošlog veka, izdavačke kuće su čak prestale da štampaju kuvare u kojima se spominje kečap, a na njegovo pominjanje svi činovnici su prevrtali očima.
Vlast ispunjava želju naroda
Međutim, narod kome je ovaj sos "prirastao k srcu" nikako nije mogao da se pomiri sa činjenicom da više nikada neće pronaći kečap u prodaji. Ali, kako je on bio vrlo tražena roba, vlast je odlučila da mu nađe adekvatnua zamenu. Ubrzo su se na rafovima pojavili paradajz sosevi "Ljuti", "Južni" i "Krasnodarski", ali ni jedan od njih nije mogao ni da se poredi sa američkom varijantom koju je u SSSR doneo Mikojan. Krajem 50-ih godina, napravljen je novi, takozvani bugarski kečap i on je konačno zadovoljio očekivanja kupaca. Vest o tome proširila se munjevitom brzinom, a proizvod bio toliko popularan da se čak našao na listi deficitarnih.