
Muromski kalač: Ovaj vazdušasti hleb koji je star kao Rusija, obožavala je Katarina Velika

Istorijski zapisi svedoče o tome da se muromski kalač pojavio još davne 1117. godine - prvo spominjanje ovog izuzetnog hleba bilo je u knjizi o svadbi kneza Andreja, mlađeg sina velikog kneza Vladimira Monomaha i unuke hana Tugorkana. Kroz vekove, on je doživeo tek par modifikacija, ali je svojoj suštini, ukusu i izgledu, do danas ostao veran.
Muromski kalač raspametio čak i Katarinu Veliku
Od svog nastanka o muromskom kalaču se nije znalo van teritorije Muroma - o njemu su mahom čuli samo stanovnici tog gradića i okolnih mesta. Međutim, epoha Romanovih, a konkretno imperatorka Katarina Velika, donela je muromskom kalaču neverovatnu slavu. Carica se, naime, oduševila ovim specijalitetom i poželela da se on odmah nađe na njenoj trpezi. A ko će reći "ne" Katarini Velikoj?
Od tada se ovaj kalač vinuo u nebesa i vremenom zasluženo dobio status pravog kulinarskog blaga Rusije. Nije se proslavio samo on, hleb - proslavilo se i mesto iz koga je on potekao - grad Murom. Već 1781. godine na zvaničnom grbu Muroma pojavio se muromski kalač, i to ne jedan već cela tri! Niko mu nije mogao odoleti, pa ni gradske vlasti.
Muromski kalač je, inače, u svom rodnom gradu zasluženo dobio i spomenik - na postamentu stoji keramički "hleb" težak oko 100 kilograma, koji je po izgledu kao i pravi. Monument lokalnom remek-delu pekarske industrije se, kako bi tokom čitave godine bio vidljiv, da ga sneg ne bi prekrio, čak i greje iznutra, a stanovnici ovo često i koriste zimi i o njega greju ruke.
Posebno brašno, način pripreme i izgled muromskog kalača
Po izgledu muromski kalač ne liči ni na jedan drugi hleb - on se sastoji iz tri zasebna dela: "stomačića", "usne" i "drške". "Stomačić" je vazdušast, debeljuškast, "usna" - hrskava, sa zlatkastom koricom, dok je "drška" tu da ta dva elementa sjedini u celinu. Da bi uspeo i bio baš onakav kakav treba da bude, izbor testa je ključan, kao i vešte ruke domaćice ili pekara.
Tradicionalno, kalač se jeo tako što se držao za "dršku", koja se smatrala nejestivom i koja je bila tu isključivo iz praktičnih razloga. Pošto bi se "stomačić" i "usne" pojele, "drška" bi se davala siromasima i psima lutalicama. Zato su za one koji su na ivici egzistencije često govorili i da su "došli do drške". Izraz se, između ostalog, zadržao i do danas.
Nažalost, originalni recept je davno izgubljen, ali je lokalno stanovništvo sačuvalo neku verziju recepta. Hleb se tradicionalno pravi od najfinijeg brašna, a testo se mora dobro "istući", a zatim dugo trljati o led, kako bi se u njemu sačuvalo što više mehurića ugljen-dioksida. Tako zamešeno testo daje je vazdušast, porozan hleb, koji se doslovno topi u ustima.
Za pripremu muromskog kalača potrebno je svega par sastojaka
Najveća "caka" u pripremanju muromskog kalača je u samoj tehnici, sastojaka za ovaj hleb treba jako malo i sve njih većina nas uvek ima u kuhinji. Što se brašna tiče, tu je situacija kristalno jasna - ono treba da bude najfinije, najvišeg kvaliteta. Za pripremu 2 kalača biće potrebno 500 grama brašna, kao i 4 grama suvog kvasca, 2 grama šećera i 10 grama soli.
U pripremi se koristi i voda (320 mililitara), koja obavezno treba da bude sobne temperature, kao i istopljen maslac ili svinjska mast, kojima se podmazuje pleh. Dodatno, zatrebaće i malo brašna se testo prilikom razvlačenja ne bi lepilo za dasku ili ruke. Dalje je sve lako: u velikoj činiji treba pomešati vodu, 150 grama brašna, kvasac i šećer, a potom sve to umutiti i ostaviti da odstoji oko 30 minuta. Kada vreme istekne, u smesu treba dodati preostalo brašno, sve dok testo ne postane elastično. Potom se dodaje so.
Kada se svi sastojci pomešaju, testo treba prekriti i ostaviti da naraste, najmanje oko 2 i po sata. Kada ono nadođe, pospite ga brašnom i još jednom temeljno umesite, povremeno ga "udarajući". Zatim formirajte oblik kalača i ubacite u rernu, koju ste prethodno zagrejali na 250 stepeni. Nakon 10-ak minuta smanjite temperaturu na 210 stepeni i pecite hleb 30 do 40 minuta, dok ne dobije zlatnu koricu.