Svi imamo tog jednog prijatelja koji jede šta poželi i pritom ne dobije ni gram viška. Sa druge strane, mnogi vode neprestanu borbu sa kilogramima i vagom. Kako neko jede šta mu padne na pamet, a ne goji se? Da li je u pitanju brz metabolizam, dobri geni ili nešto sasvim drugo?
Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. U pitanju su genetski, nutritivni razlozi, pa čak i stil života. A u kojoj meri svaki od tih faktora utiče na pojedinca, razlikuje se od osobe do osobe, smatra profesorka ishrane a prenosi Lajv Sajnas.
Jedan od najvažnijih faktora nema veze sa tipom tela, metabolizmom ili nekom magijom – već sa percepcijom. "Ljudi koji deluju kao da mogu da jedu šta god požele bez posledica često zapravo ne unose više kalorija od ostalih", kaže profesorka. Na primer, osoba koji svakodnevno jede sladoled možda nesvesno unosi manje kalorija u ostatku dana, bilo kroz manje obroke ili izbegavanje grickalica. Takođe, neko ko jede picu možda to čini polako, zasiti se brže i stane nakon nekoliko parčadi.
"Ako bi se precizno izmerio unos kalorija ovih ljudi, moguće je da ne bi konzumirali onoliko hrane koliko se na prvi pogled čini. Oni samo jedu kaloričniju hranu u manjim količinama, dok se drugi možda teže kontrolišu kada konzumiraju takva jela", kaže dr Frenk Grinvej.
Fizička aktivnost takođe igra važnu ulogu, ali to ne mora biti vežbanje u teretani. Neki ljudi se jednostavno više kreću, čak i ako nisu sportisti, kaže stručnjak. Postoje dokazi da su neki ljudi genetski predisponirani da se više kreću, što utiče i na metabolizam.
Malo je dokaza da neki ljudi prirodno sagorevaju znatno više kalorija od drugih bez fizičke aktivnosti, kaže dr Ines Baroso, istraživač sa Univerziteta Kembridž. Ipak, stručnjaci naglašavaju da je moguće da neki ljudi imaju fiziološke razlike koje im omogućavaju da prirodno regulišu unos kalorija bez velike samokontrole. Složen sistem signala iz nervnog sistema i hormona koji cirkulišu u krvi određuje kada osećamo glad ili sitost. Jedan od ključnih hormona u ovom sistemu je leptin, koji pomaže u dugoročnoj regulaciji unosa hrane. Osoba sa osetljivijim sistemom može pojesti više na zabavi, ali će potom narednih dana jesti manje, jer će njeno telo automatski prilagoditi ravnotežu energije.
Genetika takođe ima ulogu u tendenciji ka gojenju ili održavanju telesne težine. Istraživači su identifikovali preko 250 delova DNK koji su povezani sa gojaznošću, prema studiji objavljenoj 2019. u PLOS Genetics.
Na kraju, odgovor na postavljeno pitanje nije jednostavan: naša sklonost ka dobijanju ili održavanju težine nije u potpunosti predodređena, ali nije ni u potpunosti pod našom kontrolom. Ne postoji genetski prekidač koji omogućava nekima da jedu šta žele bez posledica, ali isto tako, tendencija ka gojenju nije nužno rezultat nedostatka samokontrole.