Pisac čije ime niko ne zna

Jedna od najzastupljenijih i trenutno najunosnijih delatnosti je pisanje u tuđe ime, takozvani "goustvrajting" (ghostwriting) ili nevidljivi pisac. Ove usluge koriste poznate ličnosti, državnici, pisci ili kompanije.

"Čuo sam da je sjajna knjiga. Jednom ću je pročitati", rekao je Ronald Regan o svojoj biografiji, možda samo na duhovit način odajući da je unajmio "goustvrajtera" (nekog ko je za njega odnosno umesto njega pisao).

Iako deluje da je pisanje za drugoga izmišljotina novog doba, istina je da ova praksa datira iz 5 veka pre naše ere, kada su pismeniji ljudi pisali u ime onih na prestolima. Sadašnje moderno doba samo je doprinelo boljoj vidljivosti talentovanih pisaca, ali i tome da ovaj posao bude bolje plaćen. Samo za potrebe pisanja memoara ili biografija poznatih osoba, ovi pisci su uspeli da zarade dobre honorare.

U nedostatku vremena ili talenta i sposobnosti da se artikulišu određene potrebe ili misli, u pisanoj formi, "gostvrajter" može pomoći. Njihov obim posla ide od pisanja statusa na društvenim mrežama, preko korporacijskih članaka, pa do autobiografija. Imajući pomenute poslove u vidu, može se reći da političari, poznate ličnosti, poslovni lideri, pa čak i porodični istoričari koriste usloge ovih nevidljivih pisaca. Takođe, oni rade i na različitim projektima, uključujući: blogove, govore, skripte, elektonske knjige, tekstove pesama.

Možda najpoznatiji primeri fantastike koje su napisali "goustvrajteri" je priča koja je kasnije postala i legendarna TV serija "Hardi dečaci/Misterije Nensi Dru". Ove knjige za decu, objavljene dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka produkt su nekolicine "goustvrajtera", koji su pisali pod istim pseudonimom. Ono što je istinski i potpuno izbacilo duhove iz senke, je sveprisutnost i transparentnost interneta. U kratkom roku više nije bilo tajni. Ne samo da se sada zna da Barak Obama nije pisao svoje govore, već je mladi pisac govora Džon Favro koji je radio za Obamu, nakon otkrivanja ovih informacija postao i slavna ličnost. Ono što se tada saznalo postalo je normalno, i kao takvo opšteprihvaćeno. Sada većina čitalaca zna i prihvata, da neki izvršni direktori i poznate ličnosti ne pišu svoje knjige.

Iako deluje da je nezakonito pisanje pod tuđim imenom, zapravo je to legalna delatnost za koju se može dobiti fina svota novca. Sada su ovi pisci najčešće angažovani kao frilenseri (freelancer), potpuno samostalni od kompanija ili agencija preko kojih su do skoro radili. Takođe ono što je sada aktuelno je pisanje seminarskih i diplomskih radova u ime srednjoškolaca ili studenata. A brže je nego u starim vremenima, kada je na pergamentu jedan od prvih pismenih ljudi unosio dešavanja u danu svog vladara, najčešće za topli obrok ili dozvoljeni boravak na dvoru.

Samo u dva slučaja ovakvo pisanje je neetičko. Prvi slučaj je vezan sa praksom dodavanja imena naučnika ili lekara na članke koje su pisali ovi "nevidljivi pisci", kao i objavljivanjem ovakvog materijala u medicinskim časopisima. U drugom slučaju je već pomenuto pisanje za studente, koje u većini zemalja nije nezakonito, ali se postavlja pitanje etičnosti i "akademske prevare", posebno ukoliko je viši stepen obrazovanja u pitanju.