Rođen kao najmlađi sin župana Stefana Nemanje i njegove supruge Ane, brat Vukana i Stefana Prvovenčanog, Sveti Sava se smatra najvećim srpskim svetiteljem. Svetovno ime bilo mu je Rastko. Kao mladić zamonašio se na Svetoj Gori, u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon gde je dobio ime Sava. U Srbiju se vratio 1208. godine kako bi pomirio zavađenu braću, a 1219. godine izdejstvovao je autokefalnost srpske crkve i srpsku arhiepiskopiju.
Zauzima posebno mesto u srpskoj duhovnoj i istorijskoj baštini i njegovi biografi, Domentijan i Teodosije, beleže da je još u detinjstvu ispoljavao izuzetnu ozbiljnost, duboku duhovnu usmerenost i snažnu naklonost prema knjizi i učenju, što ga je jasno izdvajalo od vršnjaka.
Smatra se začetnikom srpske srednjovekovne književnosti, stoga je i zaštitnik prosvetnih ustanova. Iza sebe je ostavio i pisana dela kao što su "Žitije Svetog Simeona", "Karejski tipik", "Hilandarski tipik".
Sveti Sava je narodni učitelj i prosvetitelj, savetodavac i lučonoša srpskog duhovnog bića. On obličava sve što je najbolje i najuzvišenije u srpskom narodu. Najviše je proslavljen kroz crkvu i školu, i u tim ustanovama Sveti Sava je dobio svoj pravi značaj. U crkvenim pesmama i troparima, spevanim u njegovu slavu, istaknuto je to najjače. Prikazan je u njima kao "nastavnik, prvoprestolnik i učitelj", puta koji vodi u život, prikazan je i kao nastavnik pravoslavlja, kao učitelj pobožnosti i čistoti i kao "svetilnik" vaseljenje koji je, "učenjem svojim prosvetio Otadžbinu, preporodivši je Duhom Svetim", piše na portalu Hrama Svetog Save.
Umro je u Trnovu 25. januara 1236. godine, na povratku sa hodočašća u Jerusalim, posle jedne diplomatske misije za bugarsku arhiepiskopiju. Prema zapisima iz tog vremena, glas o smrti Rastka Nemanjića stigao je u Srbiju 27. januara, pa se u SPC na taj dan služe liturgije.
Mošti Svetog Save sahranjene su u manastiru Mileševa, a otomanske vlasti su ih iskopale i 1594. spalile na Vračaru, gde se danas nalazi spomen hram koji mu je posvećen.
Narodni običaji
Nekada se u narodu verovalo da ako na Svetog Savu grmi, desiće se neki važni događaji. Navodno, ništa ne bi trebalo raditi oštricama i sečivom kako bi vukovima čeljusti ostale sklopljene. Verovanje nalaže i da žene danas ništa ne treba da boje u crveno kako vukovi ne bi poklali stoku. Iako danas ne bi trebalo ništa da se radi, jer je praznik ispisan u crkvenom kalendaru crvenim slovom, prema narodnom verovanju može da se raspremi kuća.
Školska slava
Najstariji pisani podatak o obeležavanju Savindana u školama potiče iz 1734. godine i vezuje se za Sremske Karlovce. Sredinom 19. veka, na inicijativu Atanasija Nikolića, tadašnjeg rektora Kragujevačkog liceja, Sveti Sava je zvanično proglašen školskom slavom. Nakon decenija u kojima je ova tradicija bila prekinuta, Savindan je obnovljen i vraćen u školski kalendar 1990. godine, piše RTS. Zaštitinik je svih škola, te se u njegovu čast održavaju priredbe širom Srbije.