Kada šetate Moskvom, vrlo lako možete prepoznati ko je turista, a ko je domaći. Od brzine kretanja, do posetilaca u u muzejima i snalaženju u metrou, u nastavku predstavljamo nekoliko sitnih detalja koji otkrivaju kada je neko dobro upoznat sa nepisanim pravilima ovog grada:
Uvek su u žurbi, čak i kada ne moraju nigde da stignu na vreme
Moskovljani su po prirodi brzi - čak i kad šetaju bez jasnog cilja, telo im je "podešeno" tako da idu ubrzanim korakom, kao da uvek postoji neka nevidljiva tačka do koje moraju što pre stići.
To se najbolje vidi kada se nalaze u drugim gradovima, gde iznenada shvate da hodaju brže od svih oko sebe. Upravo zato im sporost deluje kao smetnja, pauze kao gubljenje vremena, a fraze poput "Hajde kasnije" izbegavaju zvuče kao pretnja.
Mogu da ne poznaju grad - i to je sasvim normalno
Paradoks Moskve je u tome što Moskovljani mogu decenijama da žive u prestonici, a da nikada ne obiđu polovinu znamenitih mesta - ne zato što su nezanimljiva, već zato što su lako dostupna, te takve posete uvek planiraju "za neku drugu priliku". Muzeji, trgovi i bulevari često ostaju u drugom planu, dok je ruta kuća-posao-komšiluk, za mnoge Moskovljanje njihov čitav svet.
Pokretene stepenice su samo staza sa preprekama
U metrou je očigledna razlika između onih koji samo posećuju Moskvu i onih koji žive u ovom gradu. Oni koji stoje su turisti, oni koji se osvrću su povremeni posetioci - a oni koji se kreću uz stepenice, s torbom, rancem i kafom u ruci su Moskovljani.
Ne trče iz panike, već iz navike. Čak i ako voz stiže za nekoliko minuta, čak i ako nema realnog razloga za žurbu... U ritmu grada važi jednostavno pravilo: Ako možeš da ubrzaš, zašto ne bi?
Kafa je gorivo, ne uživanje
Kafa za poneti u Moskvi nije modni detalj, već praktično sredstvo za funkcionisanje. Moskovljani je piju u hodu, u metrou, na hladnoći, na svakoj pauzi. Mnogi je ne piju zato što je obožavaju, već zato što treba da im "pokrene sistem". Zato retko imaju jedan omiljeni kafić u kome dugo sede - mnogo je važnije da kafa bude "usput", to jest blizu ulaza u metro, na uglu ulice ili tik uz posao.
Telefon je produžetak ruke
U telefonu su zabeležene rute, platne kartice, poslovni razgovori, poruke, navigacija, podsetnici i dobar deo svakodnevnog života, tako da je Moskovljanima zaista kao deo tela. Kreću se centrom grada, bez osvrtanja, dok gledaju u ekran i gotovo instinktivno izbegavaju prepreke. Ne zagleda prolaznike, ne čita lica, ne zadržava pogled. U velikom gradu, to je prihvaćena norma.
Loš san je gotovo stvar ponosa
Nedostatak sna je već dugo deo moskovskog načina života. Moskovljani su skloni upoređivanju koliko su malo spavali, kao da je to indikator radnih navika i uspeha. San je često prva stvar koja se žrtvuje zbog sastanaka, rokova, projekata i beskrajnih obaveza.
Odnos prema novcu je pragmatičan
Velike sume novca u Moskvi ne izazivaju posebnu reakciju. O platama, cenama i troškovima govori se mirnije nego u manjim sredinama. Drugim rečima, novac je samo još jedan alat, a ne događaj. To ne znači da ga svi imaju u izobilju, već da sama veličina grada menja njihovu perspektivu.