Sukob ideja: Altman kaže da je Maskov plan da gradi AI centre podataka na Mesecu "precenjen"

"Ideja da sada gradimo AI centre podataka u svemiru je smešna," izjavio je direktor kompanije OpenAI kao odgovor na ambiciozni plan Ilona Maska da pokrene "fabriku za AI" na Mesecu. Razlika u vizijama dvojice tehnoloških lidera otkriva mnogo dublje pitanje o tome u kom pravcu će se razvijati infrastruktura veštačke inteligencije.

Sem Altman javno je kritikovao Maskovu ideju da se centri podataka za AI postave u orbitu. Procenio je da je, barem u ovom trenutku, takav plan nerealan i precenjen. Po njegovom mišljenju, orbitalni data-centri možda imaju smisla u dalekoj budućnosti, ali ne u ovoj deceniji.

On smatra da je lansiranje opreme u svemir je i dalje izuzetno skupo, a popravka ili zamena čipova u orbiti bio bi veoma tehnički komplikovan, ali i ograničen proces. Drugim rečima, razvoj tehnologije još nije u koraku sa tako ambicioznim vizijama budućnosti.

S druge strane, Mask - koji stoji iza kompanija Spejs Iks i xAI - već neko vreme govori da je izgradnja orbitalnih centara prioritet. Kompanija Spejs Iks je ranije najavila ideju o "konstelaciji od milion satelita" koji bi funkcionisali kao svemirski računarski klaster.

Ovo nije prvi put da Mask deli ideje o svemirskim projektima, ali njegova zainteresovanost za Mesec je relativno nova. Od osnivanja Spejs Iksa 2002. godine, glavni cilj kompanije bio je kolonizacija Marsa i razvoj "multiplanetarnog čovečanstva". Poslednjih meseci, međutim, njegov fokus se pomera - sve češće pominje Mesec kao prvu važnu stanicu u svemirskim planovima, prenosi "Biznis Insajder".

Ipak, paradoks je očigledan: Dok se raspravlja o svemiru, na Zemlji AI centri podataka niču ubrzanim tempom. Velike tehnološke kompanije masovno ulažu u nove objekte koji troše ogromne količine struje i vode, opterećuju elektroenergetske mreže i izazivaju otpor lokalnih zajednica. Do kraja 2024. godine odobreno je više od 1.200 takvih postrojenja.

Sukob stavova između Altmana i Maska zapravo otkriva dublju podelu u industriji veštačke inteligencije. Jedan pristup gura infrastrukturu do krajnjih granica, bez obzira na cenu i rizik, a drugi se drži trenutne ekonomske i inženjerske izvodljivosti.

Tehničke prepreke koje Altman ističe nisu zanemarljive - svemirska infrastruktura podrazumeva skupe rakete, ograničene mogućnosti servisiranja i kraći životni vek opreme. Čak i ako vakuum omogućava prirodno hlađenje uređaja, ukupni troškovi i logistika svakako ostaju veliki izazov. Uz to, milion satelita u orbiti otvara pitanja o nakupljanju svemirskog otpada, rizika od sudara i međunarodne regulacije.

Na kraju, rasprava o svemirskim centrima podataka nije samo tehnološko pitanje, već određuje kako će izgledati infrastruktura sledeće ere veštačke inteligencije: Da li ćemo nastaviti da gradimo sve veće, energetski zahtevnije komplekse na Zemlji, sa sve većim ekološkim cenama - ili će se deo tog tereta jednog dana zaista preseliti u orbitu? Za sada, ova debata ostaje otvorena, a stvarni izbor još uvek zavisi od tehničkih izazova, troškova i strategija kompanija koje oblikuju budućnost AI.