Ako se dan privodi kraju, a dete još nije ni otvorilo knjigu, prva reakcija roditelja često je pritisak. Ipak, vikanje, pretnje i ucene retko donose rezultat. Kratkoročno mogu da nateraju dete da sedne za sto, ali ne i da razvije naviku učenja. Kako objašnjava klinički psiholog Margarita Aleksejeva, samostalnost u učenju nije nešto što se jednostavno "uključi", već veština koja se razvija uz podršku odraslih.
Razlog za to je pre svega biološki. Do otprilike desete godine, deo mozga zadužen za samokontrolu, planiranje i donošenje odluka još uvek sazreva. Zato nije realno da očekujemo da dete samo od sebe postane organizovano čim krene u školu. Često problem nije u lenjosti, već u tome što odrasli od dece traže više nego što su u tom trenutku sposobna da postignu.
S druge strane, postoje i deca koja deluju "idealno" - sama uče, ne prave probleme i donose dobre ocene. Ipak, ta slika nije uvek pozitivna. Iz psihološke perspektive, takvo ponašanje često prati anksioznost i strah od greške. Ta deca rano uče da moraju da ispune očekivanja, što kasnije može dovesti do nesigurnosti ili preteranog perfekcionizma. Zato cilj nije savršen učenik, već dete koje razume kako da uči.
Drugačiji pristup
Učenje je proces koji se gradi u malim koracima, ali upravo ti koraci često prolaze neprimećeno: Dete može da piše urednije ili da pokaže interesovanje za novu temu, a to su važni pomaci koje treba da primetimo i pohvalimo. Takav pristup deluje mnogo jače od kritike i postepeno gradi unutrašnju motivaciju.
Povremeni razgovor sa detetom o tome šta je tokom nedelje bilo bolje - ne samo u ocenama, već i u koncentraciji, interesovanju ili samostalnosti - pomaže detetu da shvati da učenje nije nešto što mu se dešava, već nešto u čemu ono aktivno učestvuje.
Još jedna važna veština je sposobnost da se zatraži pomoć. Mnoga deca izbegavaju zadatke upravo zato što ne znaju odakle da počnu ili se plaše da će pogrešiti - ali kada znaju da mogu da se obrate roditeljima, nastavnicima, drugarima, pritisak se smanjuje.
Važno je i kako se govori o uspehu, a roditelji tu igraju važnu ulogu - ako sami otvoreno govorimo o svojim malim i velikim uspesima, dete će lakše usvojiti isti obrazac.
Čak i kada dete kaže da ga "mrzi" da uči, iza toga se često krije nešto drugo (nesigurnost ili strah da neće uspeti). U takvim situacijama, podrška je mnogo važnija od pritiska. Dete treba da zna da greške nisu dokaz nesposobnosti, već deo procesa, prenosi portal "Argumenti i fakti".
Na kraju, organizacija je nešto što se takođe uči. Kada im kažete nešto poput "sedi i uradi domaći", za dete je to često nejasan zadatak. Zato je važno da podelimo obaveze na manje korake - od raspakivanja torbe do procene šta je najlakše, a šta najzahtevnije. Mlađoj deci pomaže rad u kratkim intervalima uz pauze, dok kod starijih učenika konkretno planiranje postaje osnova za pripremu ispita.