"Mir" je bio prva modularna svemirska stanica na svetu, što znači da nije lansirana kao celina, već je postepeno sklapana u orbiti. Njen bazni modul poslat je u svemir 20. februara 1986. godine sa kosmodroma Bajkonur, raketom "Proton-K", a u narednoj deceniji stanica je rasla dodavanjem novih segmenata.
Rad na ovom projektu počeo je još sredinom sedamdesetih godina, a u njegovom razvoju učestvovalo je oko 280 organizacija. Glavni nosilac projekta bila je kompanija "Energija", dok su brojni drugi timovi radili na pojedinačnim sistemima koji su omogućili da stanica funkcioniše kao jedinstven kompleks u orbiti.
"Mir" je tokom godina dobio više modula - od "Kvanta" i "Kvanta-2", koji je omogućio svemirske šetnje, do "Kristala", "Spektra" i "Prirode". Dodat je i poseban priključni modul za američki spejs šatl, što je omogućilo direktnu saradnju sa Sjedinjenim Državama. Upravo je ta saradnja devedesetih godina označila novu fazu u svemirskim misijama, jer je "Mir" postao jedna od prvih pravih međunarodnih orbitalnih platformi.
Stanica je bila dugačka oko 30 metara, sa ukupnom zapreminom od oko 400 kubnih metara, dok su solarni paneli pokrivali površinu od 76 kvadratnih metara. Kružila je oko Zemlje na visini između 320 i 420 kilometara, a do nje su redovno stizale letelice "Sojuz" i "Progres", koje su prevozile posade i zalihe.
Prva posada stigla je već u martu 1986. godine i provela je 125 dana u orbiti . Tokom čitavog perioda rada, na "Miru" je realizovano 28 dugoročnih ekspedicija, a ukupno ga je posetilo 104 kosmonauta i astronauta (među kojima je bilo 11 žena), uključujući i veliki broj stranih učesnika.
"Mir" nije bio samo tehničko dostignuće, već i naučna laboratorija - na njemu je sprovedeno više od 31 hiljade eksperimentalnih sesija u oblastima kao što su astrofizika, medicina i biotehnologija. Upravo su na ovoj stanici postavljeni rekordi koji do danas nisu oboreni: Najduži neprekidni boravak u svemiru, koji je ostvario Valerij Poljakov, kao i najveći broj svemirskih šetnji, koje je izveo Anatolij Solovjov.
Ipak, dug vek trajanja imao je svoju cenu. Iako je prvobitno planirano da "Mir" funkcioniše oko pet godina, ostao je u orbiti čak 15, uz stalne popravke i održavanje. Tokom tog perioda zabeleženo je oko 1.500 kvarova, a najozbiljniji incident dogodio se 1997. godine, kada se teretni brod "Progres" sudario sa modulom "Spektr", što je izazvalo pad pritiska. Srećom, posada je uspela da reaguje na vreme i spreči tragediju, prenosi TASS.
Krajem devedesetih postalo je jasno da je kraj blizu. Posle više odlaganja, konačna odluka o gašenju doneta je 2000. godine - poslednja posada napustila je stanicu u junu te godine, nakon čega je "Mir" nastavio da kruži Zemljom bez ljudske posade.
Konačno, 23. marta 2001. godine, stanica je kontrolisano uvedena u atmosferu. Veći deo konstrukcije izgoreo je tokom ulaska, dok su preostali delovi pali u udaljeni deo Tihog okeana, blizu Božićnog ostrva.
Za 15 godina rada, "Mir" je napravio više od 86.000 orbita oko Zemlje i prešao oko 3,7 milijardi kilometara. Iskustvo stečeno na ovoj stanici postalo je osnova za razvoj Međunarodne svemirske stanice, koja i danas predstavlja centar ljudskog prisustva u orbiti.