Kada se govori o "najproduktivnijim" zemljama, ne misli se na to ko radi najduže, već gde svaki sat rada donosi najviše vrednosti. Upravo to mere ekonomisti kroz pokazatelj BDP po satu rada - odnosno koliko novca ekonomija stvori za svaki sat koji neko provede na poslu.
Kada se ti podaci uporede, dobija se zanimljiva slika sveta. Umesto da na vrhu dominiraju najveće ekonomije, listu predvode uglavnom manje, ali veoma razvijene evropske zemlje. To baš i ne odgovara stereotipu o opuštenom radnom ritmu Evropljana, jer se ispostavlja da te ekonomije iz svakog sata izvlače maksimum.
Ko je najproduktivniji
Prema analizi zasnovanoj na podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, Irska je na prvom mestu, gde se po jednom satu rada stvori vrednost od oko 151 dolar. Slede Norveška sa oko 132 dolara i Luksemburg sa oko 125 dolara po satu.
Odmah iza njih su Belgija sa oko 100 dolara, Švajcarska i Danska sa po oko 99 dolara. Sjedinjene Američke Države nalaze se nešto niže, sa oko 97 dolara po satu, što je i dalje iznad proseka, ali nedovoljno za sam vrh. U prvih deset ulaze još i Austrija, Island i Holandija.
Ono što posebno privlači pažnju jeste koliko je vrh koncentrisan - nekoliko evropskih zemalja jasno odskače, dok se ostatak razvijenog sveta nalazi u znatno užem rasponu.
Ali zašto je to tako? Ključ nije u tome koliko ljudi rade, već u tome šta rade. Zemlje koje prednjače uglavnom imaju jake sektore visoke vrednosti, poput tehnologije, farmaceutske industrije, finansija ili energetike.
U Irskoj, na primer, veliki deo ekonomske aktivnosti dolazi od multinacionalnih kompanija, posebno u tehnološkom i farmaceutskom sektoru. Te kompanije tamo beleže značajan deo svoje globalne dobiti, pa produktivnost na papiru deluje izuzetno visok, a ponekad i viša nego što bi se očekivalo na osnovu domaće ekonomije.
Luksemburg ima snažan finansijski sektor koji generiše veliku vrednost po zaposlenom, dok Norveška profitira od proizvodnje energije visoke vrednosti. U oba slučaja, relativno mali broj industrija donosi veliki ekonomski učinak, prenosi "Vižual kapitalist".
Rezultati pokazuju da produktivnost nije samo pitanje efikasnosti, već strukture ekonomije. Zemlje koje se oslanjaju na sektore visoke vrednosti prirodno stvaraju više po satu rada, dok one koje imaju veći udeo poljoprivrede ili turizma obično zaostaju na ovoj listi.
Zato i velike ekonomije poput SAD ili Nemačke ostaju iznad proseka, ali ne i na samom vrhu. Iako imaju razvijene industrije i snažne inovacione sisteme, njihova proizvodnja je raspoređena na više različitih sektora, pa se efekat ne koncentriše kao u manjim, specijalizovanim ekonomijama.
Na kraju, ova lista otkriva jednu važnu stvar: Produktivnost u ovom slučaju ne pokazuje koliko ljudi vredno rade, već o tome koliko vrednosti njihov rad može da stvori u sistemu u kom se nalaze.