Sindrom Petra Pana - Zašto neki ljudi nikad ne odrastu

Sindrom Petra Pana se koristi da opiše odrasle, većinom muškarce, koji nisu preuzeli svoje obaveze odrasle osobe. Osobe sa ovim sindromom verovatno zavise od roditelja ili partnera, koji svakodnevne obaveze kao što su to plaćanje računa, ili prevazilaženje konflikta izvršavaju i rešavaju umesto njih.

U priči "Petar Pan", dečak koji nikad ne odraste živi u dalekoj zemlji sa dečacima koji su ostavljeni, bez porodice, izgubljeni. On poziva devojčicu Vendi da bude mama grupi dečaka. Čak u filmu iz 2003. godine, Petar kaže "Jedna devojčica vredi više od 20 dečaka", što prikazuje ideju da dečaci ne mogu da vode računa o sebi i da im je potreba odgovornija osoba da vodi računa o njima.

Psihijatar, Den Kajli, skovao je termin Petar Pan sindrom, a njime je opisivao odrasle ljude koji u stvarnom svetu nastavljaju da budu zavisni od drugih koji vode brigu o njima. Kajli je u svojoj knjizi "Petar Pan sindrom: Muškarci koji nikada ne odrastu" zapisao je da osobe koje pate od sindroma Petra Pana, obično krive druge za sve probleme. Imaju probleme sa iskazivanjem emocija, što doprinosi da im je teško da održe emotivne veze. Muči ih prihvatanje i obavljanje odgovornosti koje imaju odrasle osobe, a gaje nostalgiju za svojom mladošću.

Godinu dana nakon objavljivanja knjige o sindromu Petra Pana, Den Kajli je objavio "Vendi dilemu", objašnjavajući probleme sa kojima se susreću žene koje su u vezi sa Petrom Panom. Šta je onda Vendi sindrom?
Baš kao i u priči - Petru Panu je potrebna Vendi. Sindom Vendi opisuje osobu, obično roditelja ili partnera koji brine o drugoj odrasloj osobi. Oni tretiraju odraslu osobu o kojoj brinu kao da je dete i brinu o svim obavezama preuzimajući ih na sebe. Na ovaj način često rešavaju sve probleme koji se pojavljuju, štiteći osobu o kojoj brinu od svih nelagoda i prirodnih posledica da ne bi morala da se menja i "odraste".

Petar Pan sindrom nije zvanična dijagnoza i psihičko stanje, ipak Den Kajli je opisao u kojim momentima i aspektima života se ovaj sindrom ispoljava i na koji način.

Emocionalna paraliza: Ljudi mogu skrivati emocije ili ih izražavati na neprikladan način.
Sporost: Mogu biti apatični, odlagati zadatke i često kasniti.
Društveni izazovi: Mogu se osećati anksiozno i imati poteškoća u stvaranju prijateljstava.
Izbegavanje odgovornosti: Ljudi često izbegavaju da preuzmu odgovornost za svoje greške i okrivljuju druge za njih.
Odnosi sa ženama: Mogu imati poteškoća i tretirati romantične partnere kao "majčinske figure".
Odnosi sa mušarcima: Mogu se osećati otuđeno od svog oca i imati problema sa muškim autoritetima.
Seksualni odnosi: Možda se plaše odbijanja od potencijalnih partnera i žele partnera koji zavisi od njih.

Termin se obično koristi za opisivanje muškaraca, ali može se odnositi na oba pola podjednako.

Šta je uzrok nastanka Petar Pan sindroma ? Mnogi stručnjaci smatraju da je uzrok nastanka odrastanje sa prezaštićujućim roditeljima, često nazvanim helikopter roditeljima.
Iako je u mladom uzrastu potrebno zaštiti decu od nedaća, u nekom trenutku deca moraju razviti svoje veštine kako bi se nosili sa neuspesima u životu. Ovakvi "helikopter roditelji" ne ostavljaju prostora svojoj deci za razvoj. U jednom od istraživanja se došlo do saznanja da mladi ljudi koji imaju ovakve roditelje imaju problem da donesu odluku ili da reše neki problem. Nasuprot njima, roditelji koji su podržavajući, ali manje kontrolišući, pomogli su svojoj deci da se razviju.

Međutim, trenutno mlade generacije imaju potpuno drugačije socioekonomske uslove, što znači da se se granice pomerile. Prosečne godine stupanja u brak sada su pomerene, kao i teškoće prilikom kupovine stana ili kuće, što čini da većina mladih živi kod roditelja i nema osećaj da su odrasli. Važno je napomeniti, da je to samo njihov osećaj "neodraslosti" koji imaju, a da se odrastanje dešava nezavisno od pomeranja granica, čak iako izgleda potpuno drugačije nego u prethodnim generacijama.

Doživljavanje neprijatnih osećanja pri ulasku u zrelost je prirodno. Većina ljudi ima poteškoća sa obavezama "odraslih", a skoro svi povremeno žude za jednostavnošću detinjstva. Međutim, ako osoba stalno smatra da je teško održavati zdrave odnose i odgovornosti odraslih, možda bi bilo dobro kontaktirati psihologa. 

Stručnjaci se slažu da je teško reći šta tačno dovodi do toga da neko želi da izbegne odgovornosti u ovolikom obimu, ali postoji nekoliko teorija.

Razmaženost u detinjstvu - Roditelji koji su retko govorili "ne", verovatno su retko disciplinovali svoje dete ili ga učili životnim veštinama, a kada su deca odrasla, roditelji su ih možda još uvek mazili. Problem kod odgajanja bez ikakvih granica ili odgovornosti, može dovesti do toga da ne žele da preuzmu odgovornost. Ukoliko deca nisu postepeno učena odgovornosti, a istovremeno se umesto njih sve radilo, stvara disfunkcionalne odrasle osobe.

Nasilno detinjstvo - Potpuno druga krajnost od prethodnog, kod odraslih osoba koje su kao dece zlostavljani, može se javiti osećanje da bi trebalo "sustići i nadoknaditi" detinjstvo i kada postanu odrasli. Vraćaju se u detinjstvo kako bi se osećali bezbedno. Neki stručnjaci navode da se to upravo desilo kralju popa, Majklu Džeksonu. Proživeo je nasilno detinjstvo i bio je forsiran da postane zvezda. Kako je odrastao, želeo je da se vrati u ulogu deteta. Svoje imanje je nazvao Neverland Ranč.

Čežnja za nostalgijom - Osećaj nostalgije za detinjstvom je fenomen koji doživljavaju mnogi ljudi, ne samo oni koji imaju sindrom Petra Pana. Ima nečeg utešnog u sećanju na vremena kada se odrastalo, međutim, neko sa ovim sindromom može postati opsednut ovim osećajem i ponovo ga stvoriti. Oni promovišu emisije, muziku i igre iz tog doba, a mnogi raspravljaju o tome kako se društvo promenilo na gore. U redu je biti nostalgičan, ali previše osvrtanja na prošlost, a posmatranje sadašnjosti kao nešto negativno, je znak straha i teškog prihvatanja promena u svetu i sebi.

Ekonomski problemi - Poslednjih godina, mnogi ljudi su suočeni sa dugim radnim vremenom, malom platom i zbog toga sve većim poteškoćama u dostizanju i napredovanju ka životnim ciljevima. Ako neko ne može napredovati, umesto toga može nazadovati, potreban mu je beg od stvarnosti. Bekstvo s vremena na vreme može biti dobra stvar, ali kada se dugo ne preuzima odgovornost, to može postati veliki problem.

Veštine odraslih se ne uče - Osnovne veština, kao na primer zakazivanje kod doktora, plaćanje poreza i plaćanje računa, iako deluju naivno čine svakodnevni život težim ukoliko ih osoba ne poseduje ili ne ume da uradi. Odrastanje sa roditeljima koji su tretirali osobu kao večito dete, dovode do neproduktivnih odraslih ljudi.

Ljudi sa sindromom Petra Pana mogu izgledati pomalo bespomoćno. Možda imate opšti utisak da ne mogu da se "srede" i primetićete stvari kao što su:

⦁ nepouzdanost u raznim aspektima života
⦁ preterane emocionalne reakcije pri suočavanju sa stresnim situacijama
⦁ sklonost pravdanju i okrivljavanju drugih kada stvari krenu po zlu
⦁ malo ili nimalo interesovanja za lični rast
⦁ očekivanje da će drugi brinuti o njima
⦁ strah od kritike
⦁ potreba za medikamentima ili opijatima, u cilju izbegavanja osećanja ili odgovornosti
⦁ želja da zadrže otvorene mogućnosti umesto da prave konkretne planove

Ovi znaci se takođe mogu odnositi na druge probleme, ali neko ko pokazuje nekoliko gore navedenih, i simptoma, može imati sindrom Petra Pana. Ukoliko ove poteškoće remete normalno funkcionisanje, funkcionisanje porodice, trebalo bi kontaktirati psihologa.