Filmovi o špijunima često prikazuju jurnjave, pucnjavu i dramatične tajne sastanke u mračnim ulicama. U stvarnosti, obaveštajni rad tokom Hladnog rata bio je mnogo tiši i mnogo dosadniji - ali upravo zato i opasniji. KGB, CIA i druge službe živele su u svetu stalnog nadzora. Špijuni su komunicirali bez telefona, bez pisama i često bez direktnog susreta, oslanjajući se na čitav sistem tajnih signala i skrovišta koji je morao da deluje potpuno neprimetno.
Zašto KGB nije mogao jednostavno da pozove svoje agente
KGB je tokom Hladnog rata imao agente širom sveta - među diplomatama, naučnicima, vojnicima i državnim službenicima koji su Sovjetskom Savezu dostavljali poverljive informacije. Međutim, najveći problem nije bio pronaći špijuna, već održati kontakt sa njim a da ne bude otkriven.
Telefonski razgovori mogli su biti prisluškivani. Pisma su često prolazila kroz kontrolu pošte. Lični susreti bili su još opasniji, jer su zapadne kontraobaveštajne službe pažljivo pratile sovjetske diplomate u inostranstvu, a svaki neobičan kontakt sa nepoznatom osobom mogao je da izazove sumnju. U takvim uslovima, direktan susret postao je ogroman rizik. Zato je KGB razvio sistem komunikacije u kom se agent i oficir gotovo nikada nisu sretali licem u lice.
"Mrtvo poštansko sanduče": Sastanak bez sastanka
Glavni alat sovjetske obaveštajne službe bilo je takozvano "mrtvo poštansko sanduče" - skriveno mesto na kom se ostavljaju poruke, novac, filmovi ili oprema. Princip je bio jednostavan: Oficir KGB-a sakrije materijal na dogovorenoj lokaciji, agent ga kasnije preuzme - a njih dvojica se tako nikada ne pojavljuju na istom mestu u isto vreme.
Ta skrovišta su namerno izgledala beznačajno. Magnetne kutije pričvršćivane su ispod telefonskih govornica, na metalne konstrukcije mostova, ispod klupa ili u prolazima zgrada - svuda gde bi neko mogao nakratko da stane bez privlačenja pažnje. Jedan od najpoznatijih primera bio je specijalno napravljen novčić. Spolja je izgledao potpuno obično, ali je unutra skrivao mikrofilm sa šifrovanim podacima.
Kreda na klupi i muškatle na balkonu
Agenti su koristili sisteme diskretnih signala koje obični ljudi ne bi ni primetili - na primer, mala oznaka kredom na određenoj klupi mogla je da znači da je ostavljen važan paket. Komad lepljive trake na poštanskom sandučetu označavao je da je put bezbedan, a ako bi određena saksija sa muškatlama bila pomerena sa prozora na balkon, to je moglo da znači opasnost i otkazivanje operacije.
Američki mornarički oficir Džon Voker, jedan od najpoznatijih špijuna Hladnog rata, godinama je upravo tako komunicirao sa KGB-om. Od kraja šezdesetih do 1985. godine predavao je Sovjetima američke vojne šifre koristeći skrivena mesta pored puteva i dogovorene signale, bez telefonskih poziva i gotovo bez direktnih susreta. Ta operacija trajala je čak 18 godina.
Svetleća prašina i ultraljubičaste zamke
KGB nije samo krio informacije - umeo je i da postavlja zamke. Sovjetske kontraobaveštajne službe koristile su specijalne bezbojne prahove koji su postajali vidljivi pod ultraljubičastim svetlom. Njima su premazivali skrovišta, kvake, dokumente ili predmete za koje su sumnjali da će ih dodirnuti strani agent.
Osumnjičeni možda ne bi primetio ništa neobično, ali kasnije, tokom ispitivanja, pod ultraljubičastom lampom njegove ruke bi svetlele zeleno ili ljubičasto, što je služilo kao dokaz da je bio u kontaktu sa označenim predmetom.