Usklađivanje nerava donora i primaoca za potencijalnu transplantaciju mozga je jedan problem. "Naterati" ih da međusobno komuniciraju je nešto sasvim drugo.
Doktori objašnjavaju da bi se takva operacija pre mogla nazvati transplantacijom tela nego mozga. Za razliku od pacijenta koji dobija srce ili jetru, transplantacija mozga u novo telo značila bi da se dobija "potpuno novo ljudsko biće", jer se ličnost i identitet nalaze u mozgu.
Takođe, hirurzi danas ne mogu da uspostave signalnu vezu između nerava u centralnom nervnom sistemu (mozak i kičmena moždina). Dok se periferni nervi (koji idu kroz ostatak tela) mogu delimično regenerisati i povezati, neuroni u mozgu i kičmenoj moždini to ne mogu na isti način.
Neuroni mogu da stvaraju nove veze tokom života (što je osnov učenja), ali naučnici još uvek ne razumeju dovoljno dobro taj proces da bi ga mogli iskoristiti za transplantaciju.
Čak i delimična transplantacija mozga, poput zamene malog mozga, za sada nije moguća. Razlog je ogroman broj neuronskih veza koje bi trebalo ponovo uspostaviti - daleko više nego što je trenutno tehnološki izvodljivo.
Povezivanje mozga i tela na nivou kičmene moždine bilo bi najjednostavnija teorijska opcija, jer su veze tu nešto jednostavnije nego u samom mozgu. Hirurg bi mogao da poveže kosti, krvne sudove, mišiće i kožu, ali da se nervne ćelije ponovo "nateraju" da komuniciraju - to još nije moguće.
Kontroverzni pokušaji
Početkom 20. veka naučnici su eksperimentisali na životinjama - psi i majmuni su preživljavali samo nekoliko dana, zbog problema sa krvnim sudovima i odbacivanjem organa. Dalje, jedan doktor je presađivao glave majmuna na druga tela. Životinje su mogle da žvaću i gutaju, a EEG je pokazivao da je mozak bio aktivan, ali nijedna nije preživela duže od devet dana.
Kasnije je italijanski hirurg Serđo Kanavero predložio prvu ljudsku transplantaciju glave, što je izazvalo velike kritike zbog etičkih i naučnih razloga. Njegova tvrdnja iz 2017. da je izveo transplantaciju na ljudskom lešu opisana je kao prevara.
Iako se ceo mozak ne može zameniti, matične ćelije i "mini-organi" (organoidi) mogu jednog dana pomoći u popravci oštećenog mozga. Matične ćelije mogu se pretvoriti u neurone i imati bolju šansu da se uklope u postojeću moždanu mrežu.
U idealnom slučaju, one bi se uzimale iz sopstvenog tela pacijenta da bi se smanjio rizik od odbacivanja, ali postoje i univerzalne ćelijske linije koje bi se mogle koristiti za više ljudi. Ova istraživanja su još u eksperimentalnoj fazi. Iako su matične ćelije već testirane kod Parkinsonove bolesti, moždanog udara i epilepsije, nijedna od ovih terapija još nije zvanično odobrena.
Naučnici upozoravaju i na rizike - na primer da se ćelije nekontrolisano razviju u tumor ili da poremete moždane signale. Takođe se istražuju organoidi mozga, laboratorijski uzgajano nervno tkivo koje bi moglo da se presadi.