Uobičajeno uverenje da su ruski i srpski jezik gotovo identični često se rasprši već posle prvog ozbiljnijeg razgovora. Iako dele slovenske korene, sličnu gramatiku i ćirilicu, razlike između ova dva jezika su dovoljno velike da Rus bez osnovnog znanja srpskog teško može da razume razgovor na ulici u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu.
Pored toga, postoji i čitav niz takozvanih "lažnih prijatelja prevodioca" - reči koje zvuče poznato, ali znače nešto potpuno drugo. Tako, na primer, srpska reč "ponos" na ruskom znači "dijareja". Upravo takve situacije najbolje pokazuju da su ruski i srpski jezik "rođaci" - ali nikako "blizanci".
Zajednički koreni: Kako su se ruski i srpski razdvojili
Ruski i srpski pripadaju slovenskoj jezičkoj porodici, ali su se razvijali u različitim granama. Ruski pripada istočnoslovenskoj grupi, dok je srpski deo južnoslovenskih jezika. Oba vode poreklo od praslovenskog jezika kojim su govorila slovenska plemena pre šestog i sedmog veka.
Kada su počele velike migracije Slovena, jezici su postepeno počeli da se razdvajaju i formiraju u tri velike grupe - istočnu, zapadnu i južnu. Upravo tada počinje i odvajanje ruskog i srpskog jezika. Na razvoj srpskog snažno je uticala Vizantija. Zahvaljujući radu Ćirila i Metodija, slovenska pismenost nastala je na temelju crkvenoslovenskog jezika. Prvo glagoljica, a zatim i ćirilica, postale su osnova i srpskog i ruskog pisma.
Vuk Karadžić, srpska jezička revolucija i gramatika
Srpski jezik je u 19. veku doživeo ogromnu reformu zahvaljujući Vuku Karadžiću, koji je uveo princip "Piši kao što govoriš", pojednostavio pravopis i izbacio mnoge stare crkvenoslovenske oblike, čineći jezik bližim svakodnevnom govoru.
Ruski je, međutim, krenuo drugačijim putem. Tokom reformi Petra Velikog u 18. veku, ruski jezik se sve više okretao zapadnoevropskoj kulturi i nauci. U njega ulazi veliki broj pozajmljenica iz nemačkog, francuskog i latinskog, što ga je dodatno udaljilo od srpskog.
Gramatički sistemi ruskog i srpskog imaju mnogo sličnosti - padeže, glagolske promene i bogatu riznicu reči. Ipak, postoje i važne razlike. Srpski je, na primer, sačuvao vokativ, odnosno dozivni padež, koji je u ruskom gotovo potpuno nestao. Tako će Srbin reći "Marko!" ili "Jovane!" kada nekoga doziva po imenu, dok se u ruskom takav oblik više ne koristi.
Šta Ruse iznenađuje kod srpskog
Jedna od najvećih specifičnosti srpskog jezika jeste to što ravnopravno koristimo dva pisma, ćirilicu i latinicu, što je mnogim Rusima prilično neobično, jer se u ruskom praktično isključivo koristi ćirilica.
Srpska ćirilica se, međutim, razlikuje od ruske - u njoj nema slova kao što su Ы, Э, Ё ili Щ. Takođe, s obzirom da srpska latinica ima slova kao što su Đ, Č, Ć, Ž i Š, koja ne postoje u standardnom engleskom alfabetu, zbog toga Rusi, ali i drugi stranci, ponekad čitaju srpske reči po engleskom izgovoru, što ume da dovede do prilično smešnih situacija.
Za Ruse koji uče srpski upravo su dva pisma često jedan od najvećih izazova. Ako se oslone samo na ćirilicu, vrlo brzo naiđu na problem kada se susretnu sa latiničnim natpisima, medijima ili porukama.
Srpski je fonetičniji od ruskog
Ruski je zadržao brojne istorijske osobine pravopisa - neizgovorljive suglasnike, složene promene samoglasnika i pravila koja često nemaju jasnu vezu sa izgovorom. Srpski je zato, kada se uporedi sa ruskim, mnogo fonetičniji, jer se reči pišu onako kako se izgovaraju, što mnogim strancima olakšava učenje.