Već po izlasku iz impozantne železničke stanice, izgrađene u stilu sovjetskog neoklasicizma, posetilac stiče prvi utisak o tome koliko snažno "Slavjanski bazar" tih dana oblikuje grad. Ulica Kirova, koja od stanice vodi prema istorijskom centru udaljenom nešto manje od dva kilometra, s obe strane je oivičena gusto nanizanim tezgama. Na njima se prodaju kvalitetna odeća od lana, beloruske rukotvorine, kao i šašlik i drugi lokalni specijaliteti.
Na kraju ulice, Kirovski most vodi preko Zapadne Dvine. Njegova ograda ukrašena je pažljivo negovanim cvetnim aranžmanima. Sa druge strane put se nastavlja prema istorijskom jezgru grada.
Vitebsk u znaku "Slavjanskog bazara"
Datum je 15. jul 2026. Tek sledeće večeri beloruski predsednik Aleksandar Lukašenko zvanično će otvoriti 35. izdanje "Slavjanskog bazara". Festival je, međutim, već uveliko počeo. U Vitebsku se održavaju izložbe, pozorišne predstave i koncerti.
Te večeri Oleg Gazmanov nastupa pred prepunim gledalištem. On je neka vrsta ruskog Brusa Springstina – barem kada je reč o dužini karijere, energičnim nastupima i sklonosti ka himničnim pesmama. Jedna od njegovih najpoznatijih pesama je "Sdelan v SSSR" ("Napravljen u SSSR-u"):
"Я rožden v Sovetskom Soюze, sdelan я v SSSR"
("Rođen sam u Sovjetskom Savezu, napravljen sam u SSSR-u").
Pesma priziva zajedničko poreklo ljudi iz različitih republika nekada zajedničke države. Prenosi osećaj kulturne pripadnosti koji nadilazi današnje granice i time prilično precizno pogađa samu filozofiju festivala.
Na zvaničnom otvaranju sledeće večeri predsednik Aleksandar Lukašenko nastanak festivala smešta u istorijski kontekst. Ideja se, kaže, rodila 1992. godine, "kada se naš svet promenio", a ljudima, kako je to formulisao, "blago rečeno, nije bilo do pesme".
"Slavjanski bazar" trebalo je da političkim i društvenim potresima tih godina suprotstavi snagu kulture koja povezuje.
Letnji amfiteatar pruža impresivnu kulisu. Pod njegovim široko zakrivljenim krovom, dupke pune tribine strmo se uzdižu s obe strane bine. Iako se nalazi u samom centru Vitebska, amfiteatar sa više od 6.000 mesta na nekoliko sati deluje kao zaseban mali grad.
Publiku u gotovo potpuno ispunjenom amfiteatru najpre pozdravljaju na tri jezika: beloruskom, ruskom i ukrajinskom. Ukrajinski deo vodi novinarka Dijana Pančenko, koja živi izvan svoje domovine i zbog zalaganja za pregovaračko rešenje rata ne može da se vrati u Ukrajinu.
Posle zvaničnog dela slede oko tri sata muzike, plesa i raskošno insceniranih tačaka, uz nastupe poznatih umetnika iz Belorusije i Rusije.
Ni posle svečanog otvaranja Vitebsk se ne smiruje. Uličice starog grada sve do ranih jutarnjih sati prepune su onih koji još ne nameravaju kući. Slikari nude svoja platna, dok ulični muzičari tiho sviraju melanholične pesme legendarne sovjetske rok-grupe Kino. Vitebsk se s razlogom – i nezavisno od "Slavjanskog bazara" – smatra jednim od najvažnijih kulturnih centara Belorusije.
Kafići i restorani puni su do poslednjeg mesta, a mirisu šašlika, koji se širi gotovo svakom ulicom, teško je odoleti.
Iako se alkohol toči u izobilju, nema ni urlanja ni tuča. Niko ne traži kavgu, niko ne prlja ulicu – što se, nažalost, ne može uvek reći za pojedine britanske goste EXIT-a u Novom Sadu ili nemačke turiste na Majorci.
Vitebsk - grad Marka Šagala
Sutradan, na putu ka Kući-muzeju Marka Šagala, svetski poznatog slikara rođenog u Vitebsku, gubim se u tihim stambenim ulicama grada. Dve penzionerke koje pitam za put ne zadovoljavaju se time da mi ga objasne. Kreću sa mnom i prate me sve do kuće-muzeja, kako bi bile sigurne da ću je pronaći. Usput mi govore da Belorusi vole mir i žele prijateljske odnose sa svim zemljama.
Da slikarstvo u Vitebsku zauzima posebno mesto, ne iznenađuje. Svojim živopisnim, snovitim slikama Šagal je najpre osvojio Pariz, a potom i čitav svet umetnosti. Vitebsku je ipak ostao privržen do kraja života. Na njegovim platnima grad iznova oživljava – sa drvenim kućama, crkvenim tornjevima i danas gotovo nestalim svetom istočnoevropskih Jevreja.
Grad i danas čuva uspomenu na svog najpoznatijeg sina. "Muzej Marka Šagala u Vitebsku" sastoji se od Kuće-muzeja Marka Šagala, u kojoj je umetnik proveo detinjstvo i mladost, i Umetničkog centra Marka Šagala sa bogatom zbirkom njegovih grafičkih radova. Tokom festivala u Vitebskom umetničkom muzeju može se videti i jedno od njegovih najpoznatijih platana – "Nad gradom", pozajmljeno iz moskovske Tretjakovske galerije. Na slici Šagal i njegova buduća supruga Bela Rozenfeld lebde iznad kuća Vitebska, kao da i sama ljubav može da savlada gravitaciju.
Između festivala i sećanja na rat
Ko, inspirisan Šagalovim slikama, krene tragovima nestalog jevrejskog Vitebska, neizbežno će se suočiti i sa sećanjem na nacistički rat istrebljenja protiv stanovništva Belorusije. Brojni plakati i spomen-ploče podsećaju na ubijene civile, poginule vojnike i otpor partizana.
Dan posle otvaranja festivala, Dani mladih "Slavjanskog bazara" počinju na Trgu pobede polaganjem cveća kraj spomenika sovjetskim vojnicima i partizanima. Ploče podsećaju na sudbine beloruskih žena koje su se u redovima vojske i partizana borile protiv nemačke okupacije. Na spomen-obeležju uklesani su stihovi iz "Rekvijema" sovjetskog pesnika Roberta Roždestvenskog.
"Ljudi! Dokle god srca kucaju – pamtite!
Po koju je cenu sreća izvojevana – molim vas, pamtite!"
U Vitebsku se utisci sa koncerata i izložbi prepliću sa gastronomskim užicima, ali i sa sveprisutnim sećanjem na rat i genocid. Tokom Drugog svetskog rata Belorusija je izgubila do trećine svog stanovništva.
Posle svih tih utisaka, Park kulture i odmora "Frunze" u centru grada pruža priliku da se misli malo srede. Svojim gusto obraslim obalama uz Vitbu on na posebno upečatljiv način nastavlja sovjetsku tradiciju prostrano uređenih gradskih prostora za odmor. I tokom festivala ovde se održavaju manji programi, ali u parku ima dovoljno tihih kutaka da se čovek nakratko umiri.
Najupečatljivije je bujno zelenilo koje ispunjava čitav park. Na pojedinim mestima čovek bi gotovo mogao da poveruje da se nalazi na Fruškoj gori, a ne u centru grada sa više od 350.000 stanovnika.
Srbija i Belorusija na istoj sceni - "Kolo" i "Talaka" u Vitebsku
Kad u Belorusiji pomenete da živite u Srbiji, ljudima se redovno ozare lica. Mnogi sagovornici iznenađujuće dobro prate aktuelna zbivanja u Srbiji. I tako, sedamnaestog jula Srbija dospeva u središte pažnje i na sceni Vitebske regionalne filharmonije. Tamo se susreću Nacionalni ansambl "Kolo" i beloruski ansambl igre, muzike i pesme "Talaka".
Pripreme za zajedničko veče počinju mesecima ranije u Srbiji. U njima učestvuje i Darja Isaković, pevačica poreklom iz Belorusije koja već nekoliko godina živi u Beogradu. Festivalsku himnu prvi put izvodi na srpskom jeziku u okviru foto-izložbe "Balkanski ritam slovenskog srca", koju su organizovali Ambasada Belorusije i beogradska galerija "Aksios".
"Talaka" spaja melodične narodne pesme iz različitih krajeva Belorusije sa mekim, gotovo lebdećim pokretima i živopisnim nošnjama. Nasuprot tome stoji ritmička silina srpske narodne igre, sa brzim koracima, snažnim skokovima i naglim promenama tempa. Što je muzika brža, to savršena usklađenost igrača snažnije dolazi do izražaja. Iza zavese Isaković posmatra koliko pažljivo dva ansambla prate jedan drugog i van scene. Beloruski igrači gledaju brzi rad nogu srpskih kolega, hvataju pojedine pokrete u letu i pokušavaju da ih ponove. Posle svakog bloka članovi ansambala aplaudiraju jedni drugima. Kada se posle finala zavesa spusti, čini se da se svi razumeju samo pogledom. Do tada su igrači naučili i poneku reč jezika svojih kolega.
Na kraju oba ansambla zajedno izlaze na scenu. Pridružuje im se Isaković. "Slavjanski bazar" deo je njenog života još od detinjstva: nekada je takmičenje gledala na televiziji, kasnije je više puta dolazila na festival, a sada, na njegovom 35. izdanju, prvi put i sama stoji na jednoj od festivalskih scena. Za ovaj zajednički nastup uradila je umetnički prevod dela himne festivala "Sve cveće jula" na srpski. Pre toga sa "Talakom" izvodi pesmu "Polka belaruskaja".
U finalu himna odjekuje na beloruskom, ruskom i srpskom jeziku, dok igrači oba ansambla zajedno stoje na sceni. Publika ih ispraća stojećim ovacijama. Za Isaković nastup ima i posebnu ličnu važnost: njena porodica sedi u publici. Njeni roditelji u julu slave 39. godišnjicu braka i već godinama je obeležavaju upravo na festivalu u Vitebsku.
Na 35. Međunarodnom takmičenju izvođača zabavne muzike "Vitebsk 2026" srpski kulturni prostor ima čak dve predstavnice. Srbiju predstavlja 25-godišnja Isidora Mitić, poznata i kao Dorra, koja je pažnju javnosti privukla učešćem u emisiji "Pinkove zvezdice". Una Šušnica dolazi iz Banjaluke i predstavlja Bosnu i Hercegovinu.
Takmičenje traje dve večeri. U prvoj rundi 19 učesnika iz tako različitih zemalja kao što su Australija, Kina, Italija, Kazahstan i Meksiko izvode po jedan svetski hit. Druge večeri, u okviru završne svečanosti festivala, svaki od njih izvodi po jedan "slovenski hit", uz pratnju Predsedničkog orkestra Republike Belorusije. Potom žiri donosi odluku.
Uni Šušnici ovo je već drugo učešće u Vitebsku. Još 2016, sa 11 godina, nastupila je na dečjem takmičenju festivala. Deset godina kasnije doputovala je iz Trsta, gde na konzervatorijumu studira violončelo. U Vitebsku na srpskom peva "Iza osmeha" Sanje Vučić.
Isidora Mitić odlučila se za "Ljubav je samo riječ", zahtevnu baladu Zdravka Čolića. Spor tempo i dugi melodijski lukovi ostavljaju glasu malo prostora da sakrije nesigurnost. Isidora uverljivo gradi napetost od suzdržanih strofa do snažne kulminacije. Sve u svemu, stiče se utisak da je pevačko umeće ovde ozbiljniji uslov za učešće nego što je to danas slučaj na Pesmi Evrovizije.
O gradu i dočeku domaćina Isidora ima samo reči hvale. Kada ljudi iz Srbije istaknu gostoprimstvo neke druge zemlje, to ima posebnu težinu – jer se u gostoprimstvo, na kraju krajeva, razumeju.
Džordžija Helen Borg, koja za Australiju nastupa pod umetničkim imenom Maksin, ima svoj sopstveni nedvosmisleni stav o toj temi. Na pitanje da li bi Evrovizija mogla da bude njena sledeća stanica, odlučno odmahuje glavom. A zar ne bi možda baš ona mogla da je spase?
"Neka se sami spasavaju", odgovara suvo.
Posle zvanične završne svečanosti ostaje malo vremena: voz za Minsk polazi rano ujutru. U praskozorje, pri prelasku mosta preko Zapadne Dvine, još jednom se ukazuju cvetni aranžmani koji su posetioce dočekali po dolasku.
Možda upravo obilje zelenila i cveća pomaže da se "Slavjanski bazar" i Vitebsk bolje razumeju. Cveće ukrašava javni prostor, dalo je naslov festivalskoj himni i polaže se na Trgu pobede u znak sećanja na mrtve. U tome možda ima nečega i od same Belorusije: životna radost, vera u budućnost i poštovanje prošlosti ovde nisu suprotnosti. Zajedno čine celinu.