Program Ujedinjenih nacija za razvoj u Srbiji (UNDP) i Centar za emotivnu podršku i prevenciju samoubistva SRCE pokrenuli su, povodom Međunarodnog dana prevencije samoubistva koji se obeleđava 8. septembra, kampanju "Ako posegneš za nečim, neka to bude razgovor".
Cilj kampanje je smanjenje stigme povezane sa mentalnim zdravljem i ohrabrivanje ljudi da razgovaraju o svojim osećanjima, kao i da na vreme potraže podršku kada se suočavaju sa psihološkim teškoćama. Kampanja je usmerena i na ljude koji se nalaze u njihovom okruženju - prijatelje, partnere, članove porodice, kolege, nastavnike i druge koji mogu imati važnu ulogu u pružanju podrške osobi koja prolazi kroz težak period i psihičku krizu.
Poseban fokus na muškarce
U fokusu kampanje su muškarci, koji čine više od 70 odsto osoba koje u Srbiji izgube život usled samoubistva. Nametanje društvenih očekivanja da budu snažni i da probleme rešavaju sami često im otežava da govore o tome kako se osećaju i da potraže pomoć.
Osnovna poruka kampanje da psihološka kriza nije znak slabosti, već stanje u kojem je čoveku potrebna podrška, istakla je rukovoditeljka Sektora za rodnu ravnopravnost u UNDP-u Maja Đundić Branković. Ona je ukazala i da prevencija nije samo reagovanje kada kriza već nastupi, već i stvaranje sistema i društvenog okruženja u kojem je moguće na vreme prepoznati da je nekome potrebna pomoć.
Psihološkinja iz Centra SRCE Tanja Bokun naglasila je da razgovor o mentalnom zdravlju treba da postane prirodan deo svakodnevnih odnosa. Kada nekoga pitamo kako je i zaista smo spremni da saslušamo odgovor, pokazujemo mu da nije sam i da je u redu potražiti podršku.
Više od 720.000 ljudi godišnje izgubi život
Samoubistvo predstavlja ozbiljan globalni javno-zdravstveni problem. Prema procenama Svetske zdravstvene organizacije, u svetu više od 720.000 ljudi svake godine izgubi život usled samoubistva.
Podaci Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da su u Srbiji tokom 2025. godine registrovana 556 samoubistva - 428 muškaraca i 128 žena. Statistički trendovi pokazuju da muškarci u našoj zemlji znatno češće izvrše samoubistvo u odnosu na žene, posebno muškarci stariji od 40 godina.
Poseban rizik kod muškaraca povezuje se sa težim traženjem pomoći i kasnijim uključivanjem u sistem podrške, ali i sa štetnim očekivanjima koja proizlaze iz tradicionalnih muških uloga i načina na koji se od njih očekuje da izražavaju emocije. Dodatni rizik predstavlja pristup vatrenom oružju, koji višestruko povećava mogućnost fatalnog ishoda.
Depresija je najčešće povezana sa samoubistvom
Na značaj prepoznavanja rizika ukazao je i psihijatar Branko Vuković, koji ističe da su psihijatrijske bolesti, pre svega depresija i psihoza, među najčešćim uzrocima samoubistva i mogu imati smrtonosan ishod. Rizik, međutim, mogu povećati i teške životne situacije, okolnosti i gubici koji se mogu dogoditi i psihički zdravim ljudima.
Vuković navodi da je samoubistvo najčešće povezano sa depresijom, posebno sa teškom depresijom. Ono može biti aktivno, kada pacijent sam pokuša da okonča život, ali i pasivno, kada prestane da jede ili odbija bilo kakvu pomoć. Postoje i granični slučajevi u kojima osoba može impulsivno da pokuša samoubistvo, bez prethodne pripreme i dužeg razmišljanja. To se može dogoditi u trenutku kada ne uspeva da se izbori sa snažnom anksioznošću, besom ili ljutnjom.
Lekovi zahtevaju pažljivo praćenje
Vuković je ukazao i na to da se kod nekih lekova, najčešće antidepresiva, kao mogući neželjeni efekat navode suicidalne misli. Kod osobe koja ih već ima, a zbog nedostatka snage i energije ne može da postupi po njima, delimično poboljšanje stanja nakon terapije može vratiti i energiju, dok osnovni problem još nije rešen.
Zato psihijatri moraju pažljivo da prate pacijente kojima propisuju ovu vrstu terapije i da budu svesni mogućeg rizika.
Neki ljudi šalju signale da im je potrebna pomoć
Odgovoriti osobu od samoubistva nije uvek lako, ali neki ljudi koji razmišljaju o tome istovremeno žele i pomoć. Pre nego što otvoreno progovore o samoubistvu, mogu slati signale poput toga da im nije ni do čega, da im je svega dosta ili da bi svima bilo bolje kada ne bi bili živi. Takve izjave mogu biti apel za pomoć i znak da je osoba pod rizikom.
Razgovor i empatija mogu biti važni
Kada se prepoznaju takvi signali, važno je razgovarati sa osobom, saslušati je i pokazati joj da nije sama. Na taj način može se stvoriti prostor da se otvori i, uz podršku, pronađe drugo rešenje i nada za nastavak života.
Vuković naglašava da je važno reagovati već na najmanje znake rizika, pokazati empatiju i staviti osobi do znanja da ste tu za nju. Ipak, u nekim slučajevima pomoć nije dovoljna jer je osoba čvrsto donela odluku, zbog čega su rano prepoznavanje rizika i pravovremena reakcija od velikog značaja.