Preko trista ljudi je učestvovalo u ispitivanju i imali su jednostavan zadatak: da pretpostave različite karakteristike muškaraca sa četiri kompjuterski generisane fotografije. Jedina uočljiva razlika između svih slika je bila debljina vrata.
Fotografije su bile prikazane nasumično i učesnici nisu unapred znali koliko će primera morati oceniti, kako bi donošenje zaključka bilo opuštenije i rezultati precizniji. Muškarci koji su na fotografijama imali izraženiji trapezoidni mišić su bili procenjeni kao "dobri očevi i zaštitnici dece", a oni kod kojih mišić nije bio razvijen su bili obeleženi kao "manje brižni roditelji, lošiji zaštitnici", prema "Skandinavskom žurnalu psihologije".
"Donošenje ovakvih zaključaka je dobar kompromis između instant prepoznavanja lica i preciznosti analiziranja celog tela. Na primer, govor tela nije dovoljan za dobru procenu u roku od nekoliko milisekundi, a na analiziranje lica se ne možemo uvek potpuno osloniti," objašnjava autor studije dr Braun sa Univerziteta u Arkanzasu.
Studija je pokazala da fizički izgled i mišićna masa može uticati na percepciju o roditeljskim veštinama muškaraca. Zanimljivo je da su na rezultate uticale isključivo promene veličine trapezoidnog mišića, dok vizuelna promena drugih mišića (kao što je sternokleidomastoidni mišić na prednjoj strani vrata) uopšte nije uticala na percepciju i zaključne učesnika.
Prema prošlim istraživanjima, razvijeni trapezoidni mišić uglavnom asocira na prikrivenu agresiju i snagu, tako da je interesantno da se u ovom slučaju povezao sa dobrim roditeljstvom. Istraživači smatraju da je u pitanju verovanje da muškarac sa razvijenim mišićima može biti dobar zaštitnik svoje dece i da se njegovi fizički atributi moraju poklapati sa ovakvom vrstom obaveze.
Ipak, to ne znači da su dobro razvijeni mišići celog tela jedini pokazatelj dobrog očinstva. Jedna studija od pre tri godine je pokazala da su muškarci koji imaju krupnu građu, ali manje definisane mišiće, bili obeleženi kao dobri i nežni roditelji. Pretpostavlja se da je na rezultate uticalo verovanje da muškarci koji nemaju "savršenu" građu nisu toliko dominantni, što znači da mogu biti osećajniji i brižniji očevi.