Infantilna amnezija: Zašto ne možemo da se setimo ranog detinjstva

U ranom detinjstvu slušali smo priče da smo bili radoznali, razdragani, plačljivi, a ipak ne možemo da se setimo svega toga. Nismo memorisali prvi rođendan, prve koraka ili letovanje. Amnezija u detinjstvu je velika zagonetka i paradoks - naučili smo da hodamo i pričamo, ali ne pamtimo kako smo u tome uspeli. Šta omogućava mozgu da počne da pamti? Odgovor je kompleksan i zavisi od njegovog razvoja, događaja sa kojima se susrećemo prvi put, kao i slike o sebi.

Kada pokušamo da se setimo nekog događaja iz najranijeg detinjstva, često je nejasno da li ga se zaista sećamo ili smo naknadno stvorili slike u svojoj glavi na osnovu priča ili fotografija. Većina ljudi se ne seća svog ranog detinjstva i tek od treće godine možemo da se prisetimo nekih fragmeneta. Objašnjenje ovog fenomenana, koji se često naziva infantilna ili dečja amnezija je kompleksno i počinje kombinacijom specifičnih neuroloških i kognitivnih faktora, piše Sajkolodži tudej.

Jednu od ključnih uloga u stvaranju najranijih uspomena, bez sumnje, igra mozak. Tokom prve dve godine života sazreva cerebralni korteks, ali i hipokampus i oni su jako bitni za formiranje sećanja. Zanimljivo je da neke događaje iz prvih godina života možemo da se setimo samo tokom ranog detinjstva - deca od dve i po godine lako da se prisete nečeg što se dogodilo 6 meseci ranije, ali ne mogu da se sete istih događaja dve godine kasnije.

Pamćenje "privlače" velike radosti, ali i traume

Kada smo mali, ne zanima nas pamćenje, mi smo jednostavno živimo svoje živote. Kasnije, kada roditelji počnu da se prisećaju odmora ili proslava, postajemo svesniji šta je pamćenje i da je to nešto što se stiče i vežba.

Sećanje "privlače" novi događaji u našim životima, kao što su, velike radosti, traume ili situacije koji nas uče lekcijama. Deca ne znaju šta je rutinsko u životu, a šta posebno i vredno pamćenja. Upravo zahvaljujući upečatljivim situacijama, kao što je na primer rođenje brata ili sestre, bolje se razvija sposobnost razlikovanja nečeg što je svakodnevno od onog što je vredno da postane uspomena.  

Psiholozi ističu da je za pamćenje takođe bitna svest, odnosno slika o sebi, a mi je u prvim godinama života nemamo. 

Početak pamćenja neretko se poklapa sa periodom kada počnemo da govorimo. Ovo neke istraživače navodi na zaključak da je potrebno da propričamo da bismo počeli da pamtimo. Drugi naučnici, pak tvrde, da pričanje podstiče pamćenje, ali da nije neophodno za stvaranje uspomena - zaboravljena sećanja lako se povrate nelingvističkim znakovima, kao što su karakterističan miris ili melodija koja nas za čas vrati u detinjstvo.