Poštovanje ili društveni pritisak: Zašto aplaudiramo

Na Filmskom festivalu u Kanu ovacije traju i duže od 10 minuta. Dobre predstave se završavaju dugim aplauzom, takođe i muzički koncerti. Postavlja se pitanje: zašto ljudi udaraju ruku o ruku, odnosno aplaudiraju?

Pored isticanja filmske umetnosti i defilea slavnih zvezda na crvenom tepihu, Kanski festival beleži još jednu zanimljivost. Naime, posle ovogodišnjeg prikazivanje filma Horizon: An American Saga u režiji Kevina Kostnera, publika je tapšala sedam minuta. Koliko god se učini ovaj aplauz dugim, to nisu najduže ovacije u istoriji ovog festivala. Ta nagrada je pripala "Panovom lavirintu" iz 2006. godine, nakon čega je aplauz trajao čak 22 minuta.

Zašto ljudi aplaudiraju

Tapšanje je najefikasniji način da se napravi mnogo buke, pokaže poštovanje i ojača društvena veza koja proizilazi iz zajedničkog uživanja u nečemu. Ali šta je sa dugim aplauzima, kao što su oni iz Kana? Zašto jednostavno ne traju minut ili dva?

"Dužina aplauza nije u korelaciji sa kvalitetom izvođenja. Imate ovaj društveni pritisak da počnete da tapšate, ali kada jednom počnete, postoji jednako jak društveni pritisak da ne prestanete, sve dok neko ne započne to zaustavljanje", rekao je profesor Ričard Man.

Primenjujući ovo otkriće na zapanjujuće duge ovacije u Kanu, zaključak bi bio sledeći: niko u doba društvenih mreža ne želi da bude viđen i snimljen u prostoriji kao prvi koji će prestati.

Istorija tapšanja

Čovek je počeo da tapše jako davno, ističe psiholog Alan Kroli u pregledu istraživanja iz 2023. Preci primati u nedostatku govornog jezika, verovatno su shvatili da bi mogli da koriste buku kako bi signalizirali prisustvo predatora, zastrašili protivnike, piše Bi-Bi-Si. Nejasno je kada su tačno ljudi počeli da tapšu da pokažu zahvalnost za učinak, odnosno da pokažu aplauz. Pominje se u Bibliji nekoliko puta, kao način da se radujemo, a postoji verovatnoća da su to radili i stari Egipćani.

Međutim, čini se da je praksa da masa aplaudira u pozorištu ili tokom nečijeg govora u potpunosti uzela maha u starom Rimu. Predstave bi sadržale reč plaudit na kraju scena, koren reči aplauz.

Za rimske vođe, pljeskanje je takođe bilo zvučno merilo popularnosti, a neki su plaćali da bude jači. Unajmljeni "tapšač" vratio se u 16. veku nakon što je jedan francuski pesnik ponudio besplatne karte članovima publike u zamenu za aplauz. I kasnije su profesionalni plaćeni "tapšači" u Francuskoj prisustvovali predstavama da bi predvodili ovacije.