Rusija

Kako je Dostojevski pisao o Srbima

Ipak, postoji i ona druga, narodna Srbija, pisao je ruski pisac, koja Ruse smatra svojim izbaviteljima, svojom braćom. Srbi će se uveriti da je ruska pomoć bila nesebična i da Rusi, ginući za Srbiju, nisu imali nameru da je osvajaju
Kako je Dostojevski pisao o Srbimawww.globallookpress.com © Zamir Usmanov

Dostojevskog mnogi književni kritičari proglašavaju "jednim od najvećih romanopisaca u čitavoj svetskoj književnosti", ili čak "najvećim svetskim piscem". Njegova brojna dela se smatraju remek-delima, koja su ostvarila veliki uticaj na potonji razvoj književnosti. Porede ga sa Sofoklom, Servantesom i Šekspirom. Postoje, naravno, i oni koji ga ne razumeju, pa zato i ne vole, poput Nabokova, ili hrvatskog i jugoslovenskog pisca Miroslava Krleže.

Ali, to je manje važno. Bitno je da su njegova dela i u današnje vreme živa i aktuelna. Dostojevski je i danas veoma čitan i intrigantan pisac i sve znajčajniji kao novinar, izdavač i originalni mislilac, a uz Džordž Orvela i najveći prorok u literaturi.

Za Fridriha Ničea, on je "jedini pisac od koga je nešto naučio", za nemačkog književnika Tomasa Mana "najveći psiholog u svetskoj književnosti".

Ključni događaj u životu pisca

Dostojevski je rođen u Moskvi 1821. godine. Porodica Dostojevski potiče od beloruskih unijatskih (grkokatoličkih) plemića, koji su se kasnije vratili pravoslavlju. Uopšte, pravoslavna vera će obeležiti život pisca Dostojevskog. On je, takođe, i vrlo značajan pravoslavni mislilac. Tom aspektu njegovog dela će mnogi teolozi posvećivati naročitu pažnju. Između ostalih, Justin Popović je napisao studiju o filozofskim shvatanjima pisca sa pozicija teološke pravoslavne misli. Posebno veliki uticaj je imao Dostojevski na rusku religioznu filozofiju i na ruske bogotražitelje.

Nedugo posle književnih početaka, koje je obeležio roman "Bedni ljudi", povodom koga će književni kritičar Visarion Belinski primetiti da se "rodio novi Gogolj", usledio je odlučujući događaj u njegovom životu. Dostojevski je uhapšen i zatvoren 23. aprila 1849, pod optužbom da je učestvovao u revolucionarnim aktivnostima uperenim protiv cara Nikolaja Prvog. Dana 16. novembra iste godine Dostojevski je osuđen na smrt. O "lažnom streljanju", insceniranom od carskih vlasti, najbolje svedoči njegovo pismo upućeno rođenom bratu Mihailu:

"Danas, 22. decembra, odvezli su nas na Semjonovski trg. Tada su nam svima pročitali ukaz o smrtnoj kazni, dali nam da celivamo krst, prelomili su nam nad glavama mačeve i obukli nas u predsmrtne odore (bele košulje). Zatim su trojicu postavili uza stub radi izvršenja kazne."

"Prozivali su po troje," nastavlja Dostojevski, "ja sam bio u drugoj grupi i ostajalo mi je da živim još najviše jedan minut. Setio sam se tebe, brate, svih tvojih; u poslednjem trenutku ti – i samo ti! – bio si mi u mislima... Najzad su dali znak lupom u doboš, one što su bili privezani za stub vratili su u stroj i pročitali nam da nam Njegovo imperatorsko veličanstvo poklanja život." 

Doživljaja "na ivici smrti", Dostojevski se naknadno prisetio u "Piščevom dnevniku": "Skoro svi osuđenici su bili uvereni da će presuda biti izvršena i doživeli su bar deset užasnih, beskrajno strašnih minuta u očekivanju smrti."

To je bio prelomni, odlučujući trenutak u životu pisca. Posle revolucionarnog, socijalističkog iskustva u krugu Patruševa, "smrtne kazne", potom robije i, najzad, vojne službe u Sibiru, Dostojevski se okreće tradicionalnim ruskim vrednostima. Postao je ubeđeni pravoslavni hrišćanin, pronicljivi i lucidni protivnik filozofije nihilizma.

Život u materijalnoj oskudici

Po odsluženju kazne, pisac počinje da objavljuje jedno delo za drugim. Dostojevski je prvi profesionalni pisac u ruskoj književnosti, koji je živeo isključivo od svojih književnih honorara. Zbog toga, možda, njegova dela nisu stilski besprekorna i u njima se mogu naći pojedine greške. Ali, to nimalo ne umanjuje njihov značaj.

Za tekstove objavljene u književnim časopisima dobijao je samo skromne honorare. Pisac je imao težak život, posebno u materijalnom pogledu. A tome treba pridodati i bolest koja ga je pratila, epilepsiju.

Zajedno sa bratom Mihailom osnovao je časopis "Vreme". Ovaj drugi, publicistički i novinarski deo njegovog rada, predstavljen je u knjizi "Piščev dnevnik". Kada je, zbog jednog problematičnog članka, časopis ugašen, Fjodor Mihailovič je morao sam da se nosi sa dugovima i finansijskim poteškoćama.

Siromaštvo je ponekad podsticalo pisca na čudne korake. Dostojevski je 1866. godine sklopio ugovor sa izdavačem Fjodorom Stelovskim, koji je po Dostojevskog mogao da bude poguban. Ugovor ga je obavezivao da do 1. novembra iste godine za Stelovskog napiše novi roman. Prema slovu ugovora, ukoliko pisac ne bude poštovao ovaj rok, Stelovski bi dobio sva prava na objavljivanje piščevih dela u narednih devet godina, bez obaveze da Dostojevskom isplaćuje honorare.

Posao je stajao u mestu, a napadi epilepsije na nervnoj bazi postajali su sve učestaliji. Na kraju, pisac je angažovao stenografkinju kojoj je izdiktirao roman. Ta stenografkinja je bila Ana Snitkina, njegova druga žena. Oni su udvoje radili na romanu "Kockar". Napisali su ga zajedno za samo 26 dana. Roman je završen tri dana pre isteka roka.

Tri perioda ruske istorije: Kijev, Moskva, Sankt Peterburg

U nizu remek-dela, poput "Idiota" ili "Braće Karamazovih", možda je najupečatljivije njegovo delo "Zločin i kazna". Jedno od originalnih tumačenja nudi nam ruski mislilac Aleksandar Dugin, prema kome ovaj, a ni druge knjige pisca, ne treba čitati prevashodno kao psihološke studije. To je, pre svega, fundamentalni roman o ruskoj istoriji, delo koje se smatra temeljnim za rusku istoriju u peterburškom periodu, u kome nema ničeg slučajnog ni proizvoljnog.

Upravo zato se roman "Zločin i kazna" odvija u Peterburgu. Rusija je imala tri glavna grada. Prvi je Kijev. To je "glavni grad nacionalne, etnički homogene države, koja je pripadala periferiji Vizantijskog carstva." Ta granična severna formacija Romejskog carstva (Vizantije) nije imala naročito važnu civilizacijsku a ni sakralnu ulogu. Bila je to samo "obična država arijskih varvara. Kijev je prestonica narodne Rusije."

Druga, Moskva, znatno je važniji. Moskva, makar i kratkotrajno, postaje "Treći Rim".

"Smisao carstva u pravoslavnoj tradiciji se svodi na osobenu eshatološku ulogu. Ta država, koja prepoznaje punoću pravoslavne crkvene istine, u saglasju sa tradicijom, prepreka je na putu dolaska `sina propasti`, Antihrista. Pravoslavna država, koja priznaje istinu pravoslavlja i duhovnu vladavinu patrijarha, postaje `katehon`, a to je `onaj koji zadržava`."

Sankt Peterburg je treća prestonica Rusije, koja to postaje posle "Trećeg Rima". U izvesnom smislu, ta prestonica ne postoji i ne može postojati, jer "Četvrtog Rima neće biti". To je "neobična, džinovska himera, zemlja post mortem, narod koji živi i razvija se u koordinatnom sistemu koji se nalazi sa druge strane istorije. Petrov grad je grad demona."

Ruska svetovna književnost, za razliku od moskovskog ili kijevskog perioda, pojavljuje se samo u Peterburgu. Peterburški period u Rusiji rađa svetovnu književnost, koja ostaje samo "ljudska", "praznina koja beznadežno ječi". Zbog toga se roman dešava u Peterburgu. Sankt Peterburg je "mesto gde je ubijena starica zelenašica."

Starica predstavlja svet novca, kapitalizma, interesa i lihve. Dostojevski, pod vidom priče o ubistvu zelenašice sekirom, a potom kajanja Raskoljnikova, zapravo donosi novo Jevanđelje i novo rusko bogoslovlje. U "vlažnom lavirintu Petrovih ulica i pod sivo-modrim nebom", dešava se zagonetni preobražaj junaka.

U Dostojevskom, u određenom smislu, možemo videti proroka ruske revolucije. Petrogradski period se završava revolucijom koja je zapravo "doba sekire". I to, u isto vreme i na zagonetan način, postaje "mesto ljubavi". Raskoljnikov je, kao ovaploćenje "modernog Rusa", ponovo našao Boga kroz ljubav i kajanje. Posle revolucije ponovo nastupa "doba katehona", "onog koji zadržava"; rađa se nešto drugo, iz pepela starog. I to je "čudesna tačka" stvaralaštva Dostojevskog.

Dve različite Srbije

U "Piščevim zapisima" Dostojevski je budno pratio stanje i ratove na Balkanu, baveći se posebno Srbima.

Evo kako su izgledali njegovi zapisi o Srbima i Srbiji:

"Mislim da postoje dve Srbije. Jedna je Srbija viših krugova, ona je nestrpljiva i bez iskustva. Ova Srbija nije još živela istinskim životom, nije još pokazala pravu akciju, ali već strasno mašta o budućnosti. Ova Srbija ima već svoje partije i zna za intrige koje ponekad dobijaju neverovatne razmere. Takve intrige ne možemo sresti ni u nacijama koje su mnogo starije, veće i kudikamo samostalnije, nego što je Srbija", zapisao je Dostojevski.

Ipak, postoji, prema Dostojevskom, i sasvim drugačija Srbija.

"Postoji i ona druga, narodna Srbija. Ona jedino Ruse smatra svojim izbaviteljima, svojom braćom. Srbija u ruskog cara gleda kao u Sunce, ona voli Ruse i veruje im. Na samom kraju, želim reći da neće mnogo vremena proći i javiće se spasonosna reakcija, jer su Srba većinom vatrene patriote. Oni će se setiti Rusa koji su život poklonili za njihovu zemlju. Veliki ruski duh će ostaviti svoje tragove u njihovim dušama, a iz ruske krvi, koja je prolivena u Srbiji, izrašće i srpska slava. I Srbi će se uveriti da je ruska pomoć bila nesebična i da Rusi, ginući za Srbiju, nisu imali nameru da je osvajaju."

Dostojevski je umro 9. februara 1881. u Sankt Peterburgu, od posledica krvarenja prouzrokovanog epileptičnim napadom.

Njegovoj sahrani prisustvovalo je oko 40.000 ljudi.

Na njegovom nadgrobnom spomeniku je zapisano: "Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na zemlju, ne umre, onda ostaće jedno; ako li umre, mnogo će roda dati." To je stih iz Jovanovog Jevanđelja, njegovog omiljenog dela, i ujedno moto njegovog posljednjeg romana "Braća Karamazovi".

image