Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država 10. januara ove godine na svoju listu sankcija protiv Rusije i njenih građana, kao i stranih kompanija koje su sa njom povezane, na osnovu dokumenta koji je objavila Kancelarija za kontrolu strane imovine (The Office of Foreign Assets Control – OFAC) i našu Naftnu industriju Srbije. To je bio jedan od poslednjih poteza odlazeće Bajdenove administracije, samo nekoliko dana pred Trampovu inauguraciju i stupanje na dužnost predsednika Sjedinjenih Američkih Država.
Kako stoji na sajtu ove kancelarije koja zapravo pripada američkom Ministarstvu finansija ona ima ključnu ulogu za kontrolu strane imovine i upravlja i sprovodi programe ekonomskih sankcija prevashodno protiv drugih država, kompanija ili pojedinaca kao što su teroristi i trgovci narkoticima. Sankcije mogu da budu sveobuhvatne ili selektivne, odnoseći se na obavljanje određenih aktivnosti ili zamrzavanje imovine.
Takva politika nije ništa novo u američkoj politici.
Još 1812. godine, uveli su sankcije Velikoj Britaniji, a za vreme građanskog rata, Kongres je zakonski zabranjivao transakcije sa Konfederacijom, i što je opstalo do danas, uveo sistem licenciranja prema sopstvenim propisima. Vudrou Vilson je takođe bio pristalica sankcione politike kao diplomatskog sredstva. U tom smislu govorio je: "Nacija koja je bojkotovana je ona koja se predaje. Upotrebite ovo ekonomsko, tiho, miroljubivo, smrtonosno sredstvo i neće biti potrebe za silom. To ne izaziva gubitke van bojkotovane nacije, ali to proizvodi pritisak na naciju, kojem se, prema mom mišljenju, nijedna moderna nacija ne bi mogla odupreti."
OFAK je formiran 1950. godine, nakon ulaska Kine u Korejski rat, kada je blokirana celokupna kineska i severnokorejska imovina koja je bila pod jurisdikcijom SAD. Sve te radnje preduzimaju se sa obrazloženjem da se time brane ciljevi spoljne politike i nacionalne bezbednosti Sjedinjenih Američkih Država.
Deluje neverovatno da je na meti ekonomskih sankcija Sjedinjenih Američkih Država do sada bilo više od 70 država, a samo Bil Klinton uveo je sankcije prema 35 zemalja.
Ali vratimo se sankcijama NIS-u. Delovalo je da je potez Bajdenove vlasti za Trampa neprihvatljiv, s obzirom i na to da je krajnje neuobičajeno u američkoj politici s obzirom na tajming, te da će Tramp tu odluku o sankcijama ukinuti. Međutim, to se nije desilo, već se posle više odlaganja i nova administracija složila sa uvođenjem sankcija. Izgleda da je Tramp u NIS-u kao dobar trgovac video određene adute u svojim rukama i nije hteo da ih se odrekne.
U našoj javnosti počeo je povodom sankcija da se proizvodi lažni narativ o tome kako je sasvim normalno da neka američka kancelarija izdaje licence za rad kompanijama po svetu i uvodi sankcije onima koji ne poštuju njihova pravila, i sa druge strane, o ruskom velikom grehu što takav narativ ne prihvata.
Odmah su se pojavili zastupnici ekstremnih stavova, čak i među ministrima, da se to iskoristi tako što će se Rusi "oterati" iz NIS-a kroz neku vrstu nacionalizacije, ukoliko sami ne budu hteli da prodaju svoj paket akcija.
Pored toga, pokrenuta je i priča o tome kako je NIS jeftino prodat za svega 400 miliona evra 2008. godine, pri čemu se svesno ne navode svi aspekti tog ugovora, investicije, preuzeti gubici, gasni aranžmani, politička podrška itd.
Međutim, čak i da je bila loša trgovina, potpuno je deplasirana priča o ceni po kojoj je NIS prodat, jer OFAK nije dušebrižnički uveo sankcije zbog loše prodaje, već zbog same činjenice da je u pitanju rusko vlasništvo. Drugim rečima, po bilo kojoj ceni da je prodat, to ne bi uticalo na samovlasno licenciranje NIS-a od strane OFAK-a.
Ruske naftne kompanije su inače pod sankcijama još od 2022. godine. Za Ruse sankcije nisu nešto neočekivano. "Gaspromnjeft" dovoljno dugo se nalazi pod udarom, da ima razrađenu odbranu svojih prihoda od prodaje sirove nafte i naftnih derivata u inostranstvu. Uvođenje novih ograničenja teško može da dovede do smanjenja njihove profitabilnosti. Razrađeni su koraci sa prijateljskim zemljama koje prerađuju "sankcionisanu" naftu i uspostavljaju se novi lanci snabdevanja.
Rusija, dakle, ima načina da se odbrani od ovog "demokratskog sankcionisanja", ali očigledno postoji veliki problem kada je u pitanju svojevrsno "nisovanje" Srbije čiji je cilj da sama Srbija prihvati "ofakovska" pravila kao univerzalna i ako Rusi ne žele sami da predaju NIS, da ga ona preuzme na silu, doduše uz pravičnu naknadu.
Međutim, ukoliko od nekoga nešto otimate, onda govor o bilo kakvoj ceni gubi svaki smisao. I tu je pozicija Srbije izuzetno teška, jer niti želi da se zameri Amerikancima, niti da pokvari bratske odnose sa Rusijom, a nafte nema.
Međutim, iako je situacija teška, Srbija ne sme da prihvati metod sankcija kao univerzalno važeće pravilo, jer sutra mogu da budu postavljeni novi zahtevi kojima neće biti kraja. Sa druge strane i Rusija treba da nađe način kao prijateljska država i velika sila i dogovori se sa Amerikancima da se Srbiji obezbedi nafta i regularan rad Naftne industrije Srbije.