Na Sretenje 1835. godine u Kragujevcu je donet prvi srpski moderni ustav. Pisac tog ustava Dimitrije Davidović kao uzor imao je ustave Francuske i Belgije. Na isti dan započeo je i prvi srpski ustanak zborom u Orašcu 1804. godine.
Sretenje je na taj način ušlo u istoriju kao dan u kojem se na specifičan način spajaju verski praznik kojim se obeležava ulazak Hristov u Jerusalim i dva istorijska događaja imaju veliku važnost za srpsku državotvornost.
I jedan i drugi deo su procesa, koji se u istoriji označava i kao srpska revolucija, a koji je doveo priznanja pune nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine.
Zakonom o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji iz 2001. godine Sretenje je u Članu 1. određeno kao "državni praznik Republike Srbije ‒ Dan državnosti Srbije, spomen na dan kada je na zboru u Orašcu 1804. godine dignut Prvi srpski ustanak i dan kada je u Kragujevcu 1835. godine izdan i zakletvom potvrđen prvi Ustav Knjaževstva Serbije". Prvi put obeležen je sledeće, 2002. godine.
Od 1990. do 2001. godine, Dan državnosti bio je 28. mart, čime se obeležavao događaj iz 1989. godine, kada je na taj dan Skupština SR Srbije usvojila amandmane na Ustav SR Srbije i ukinula određena ovlašćenja koja su autonomne pokrajine imale na osnovu ustava SFRJ iz 1974. godine.
Ova odluka takođe ima veliki značaj, jer je time sprečena buduća separacija Jugoslavije na osam delova, tj. rasparčavanje i Srbije zajedno sa Jugoslavijom. Pre toga, ni za vreme Jugoslavije, a ni u vreme Kraljevine Srbije nije se obeležavao dan državnosti.
Sretenjski ustav, ima posebnu vrednost, jer je njime, iako još uvek pod osmanskom vrhovnom vlašću, Srbija trebalo da dobije moderno građansko uređenje, po uzoru na principe prosvetiteljstva i francuske revolucije, pre svega na Deklaraciju o ljudskim pravima. Vlast je tim ustavom, podeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, što je za to doba u Evropi bilo i hrabro i napredno u isto vreme.
Donošenju ustava prethodila je Miletina buna, zbog koje je knez Miloš zapravo bio primoran da sazove veliku narodnu skupštinu na Sretenje 1835. godine.
Srpski narod je u ovom događaju pokazao svoju suverenost, jer su ustav izglasali njegovi predstavnici. Time što je potvrđena kneževa vlast, nije izgubljena suverenost naroda. Konstitucijom je ustavljena kneževksa vlast.
Sretenjski ustav nije doživeo punu praktičnu primenu, jer je bio previše liberalan i republikanski. tj. praktično je zabranio ropstvo, ukinuo feudalne odnose i ograničio kneževu vlast. Zbog toga su protiv tog ustava bili, pored Osmanskog i Austrijsko i Rusko carstvo. Ustav je potrajao samo 55 dana, a njegov pisac Dimitrije Davidović, umro je samo tri godine kasnije, u svojoj 48. godini.
Sva tri događaja – Karađorđev ustanak, Sretenjski ustav i ustavni amandmani iz 1989. godine imaju veliku istorijsku težinu, ali je vrlo upitno može li se bilo koji od njih odrediti kao ono što stoji kao arche srpske državotvornosti, tj. kao ono što stoji na početku. Dan srpske državnosti trebalo bi da obeležava neki događaj iz dalje prošlosti.
Argumenti donosilaca zakona iz 2001. godine koji su izabrali Sretenje kao Dan državnosti uglavnom se zasnivaju na tome da je u pitanju moderna državnost i da postoji diskontinuitet sa srednjovekovnom srpskom državom. Međutim, pogrešno je modernu državnost svoditi na državnost uopšte, jer se time srpska državotvornost skraćuje barem za šest, a možda i više vekova.
Takođe, ni argument diskontinuiteta nije dobar, jer postoji kontinuitet u duhovnom i zavetnom smislu, a doba pod osmanskom vlašću može da se tretira kao viševekovna politička okupacija. Doba okupacije postojalo je i u moderno doba za vreme Prvog i Drugog svetskog rata.
Srpska srednjovekovna državnost zasnovana je na dva veoma važna dokumenta – Zakonopravilu Svetoga Save iz 1219. i Dušanovom zakoniku iz 1349. i 1354. godine. Ovi pravni dokumetni imaju konstitutivni značaj, jer utemeljuju crkveno-pravni poredak u srpskim zemljama. Srpska država je zahvaljjući ovim dokumentima svakako ušla u red istorijskih državotvornih naroda.
Postoji nešto zajedničko u istorijski različitim oblicima političkog uređenja ranijih vremena i modernog doba. Ta zajednička osobina sastoji se u tome da je u pitanju organizovana društvena zajednica sa tačno određenim političkim sistemom, tj. da postoji suverena vlast sa zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima.
Imajući u vidu i definiciju države iz međunarodnog dokumenta poznatog kao "Montevidejska konvencija" iz 1933. godine, ratifikovanog u Ligi naroda 1936. godine, četiri su kriterijuma suverenosti države. To su stalno stanovništvo, definisana teritorija, sopstvena vlada i sposobnost da se ulazi u odnose sa drugim državama.
Sve ove kriterijume ispunjavale su srednjovekovne srpske države, tako da bi početak srpske državnosti trebalo tražiti najkasnije u srednjem veku u nemanjićkoj Srbiji i to pre svega u Zakonopravilu Svetoga Save koje, da naglasimo, nije uređivalo samo crkvene, već i opšte društvene odnose.
Na taj način srpska državnost ne bi bila svedena na dva veka, a istorijski i društveni uslovi nastanka i uređenja srpske države bolje bi se osvetlili preko kanonskih i pravnih dokumenata kao i njihovog uticaja na dalji razvoj pravnog sistema naše države.
Na taj način i u našem kolektivnom duhu bila bi prisutnija svest o starini i jedinstvu srpskog naroda. A Sretenjski ustav i prvi srpski ustanak trebalo bi obeležavati onako kako ti događaji i zaslužuju – kao početak konstiutisanja moderne srpske države.
Praznik koji bi obeležavao te događaje trebalo bi i da se zove Dan moderne državnosti.