Pojam granice može da se određuje na različite načine. Ontološki, njegov sadržaj povezan je sa razlikovanjem bića i ne-bića. O tome se posebno raspravljalo u vreme predsokratovske filozofije. U tom pogledu posebno se, prema našem mišljenju, izdvaja Parmenidovo učenje o biću koje je jedno, jer bi više bića podrazumevalo granicu koja ih razdvaja, a granica je po svojoj prirodi ne-biće, tj. ništa, pošto ne pripada ni jednom od pretpostavljenih mnogih bića.
Iz toga sledi da pošto je granica nužan uslov za mnoštvenost bića, a ne postoji, onda ni mnogo bića ne može biti.
Filozofski, kako piše J. Babić, "granica je svako određenje kojim se nešto razdvaja od nečega drugog. Ali precizno rečeno – razdvajanje povlači razgraničenje od svega i bilo čega drugog, što je logička karakteristika određenja, onoga što predstavlja osnovu svake definicije".
Sa druge strane, granica ili granična linija, iako je ontološki nešto nepostojeće, u praksi se tretira kao postojeća stvar i kao ovaploćenje društvene konstruktije (države npr.).
U tom pogledu J. Babić s pravom kaže da je "posebno važan pojam teritorije i državne granice (nešto čiju smo direktnu važnost zorno doživeli, kao poniženje, dolazeći ovde, u Trebinje, iz Beograda, nekada glavnog grada Jugoslavije). Kada se krećemo u prostoru, nailazimo na razna ograničenja i neka od tih ograničenja će funkcionisati kao granice". Međutim, te granice su zapravo geometrijske apstrakcije projektovane na teritoriju, tj. u čulnostvarnosni svet. Drugim rečima, ono čega nema po sebi, tretira se u praksi kao postojeće i saznatljivo. U čulnom svetu granice su zaista svuda oko nas, ali su zato uvek vremenite tj. promenljivog karaktera.
O tom formalno trajnom, ali zapravo promenljivom karakteru granica govori i D. Simeunović:
"Granice su uvek bile i biće formalno trajne, a zapravo su vrlo pomerljive linije. Ta pomerljivost granice jeste njeno veoma važno svojstvo, koje se obično pritom ne priznaje od strane onih koji su granicu uspostavili, a ističe od strane onih koji hoće da je preoblikuju (Vidi ovde)."
Kada je rušena Jugoslavija, promenljivost granica bila je posebno vidljiva, ako se govori o državnoj celini, međutim, njene unutrašnje granice koje su uspostavljene posle Drugog svetskog rata na osnovu odluka Avnoja i Komunističke partije Jugoslavije, ostale su nedirnute. Zapad je rušio tzv. nedemokratsku komunističku državu, ali je, paradoksalno tome, unutrašnje granice koje su uspostavili komunisti, čuvao i vojnom silom, grubo se mešajući na taj način u unutrašnja pitanja jedne suverene države (Jugoslavije), u isto vreme ne poštujući njene granice i njen suverenitet.
Važnu ulogu u tome odigrala je Evropska ekonomska zajednica koja u avgustu 1991. godine formirala i Arbitražnu komisiju čiji je cilj bio da mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji pruži savetodavna pravna mišljenja. Predsednik komisije bio je Rober Badenter (Robert Badinter) po kome se ta komisija uobičajeno naziva Badenterova komisija. Inače, mirovna konferencija o Jugoslaviji prvobitno je imala za cilj redefinisanje i očuvanje Jugoslavije, ali je posle jednostranog proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 8. oktobra 1991. godine, umesto da osudi nelegalni secesionizam, samo promenila svoje ciljeve i bavila se legalizacijom secesionizma. Kriterijumi te legalizacije, formulisani na sastanku ministara inostranih poslova EEZ u Briselu 17. decembra 1991, opet paradoksalno, podrazumevali su, između ostalog, poštovanje odredbi Povelje UN, Završnog akta iz Helsinkija i Pariske povelje i poštovanje principa nenarušivosti granica.
Badenterova komisija odredila je unutrašnje granice kao državne, tako što je neprimereno primenila princip uti possidetis, pozivajući se na slučaj graničnog spora Burkine Faso i Malija i odluku Međunarodnog suda pravde od 22. decembra 1986. Princip uti possidetis podrazumeva da je promena unutrašnjih granica legalna, ako postoji dogovor subjekata federacije. Međutim, primena ovog principa tendenciozno je tumačila član 5. Ustava SFRJ, koji je podrazumevao da su unutrašnje granice važeće, samo unutar zajedničke države, tj. nepovredivost unutrašnjih granica podrazumevala je i nepovredivost spoljnih.
U tom pogledu važno je postaviti nekoliko pitanja: Kako su i na kojim principima uopšte stvorene avnojevske granice?
K. Čavoški piše o tome još 1986. godine, pozivajući se na stenografske beleške sa sednice Predsedništva Avnoja održane 24. februara 1945. godine. Na osnovu tih beležaka može da se vidi da u to vreme, pored šest republika, figuriraju i oblasti koje u to vreme još uvek nisu pripadale ni jednoj republici. U pitanju su 1) Vojvodina, 2) Kosovo i Metohija, 3) Sandžak i 4) Pančevo i Zemun.
U napomeni istih beležaka takođe stoji i sledeće: "Slovenija je uzeta u granicama bivše Dravske banovine; Hrvatska u granicama bivše Savske banovine sa 13 srezova bivše Primorske banovine i Dubrovačkim srezom iz bivše Zetske banovine; Bosna i Hercegovina u granicama određenim Berlinskim ugovorom; Srbija u granicama pre Balkanskog rata sa srezovima uzetim od Bugarske Versajskim mirom; Makedonija – jugoslovenska teritorija južno od Kačanika i Ristovca; Crna Gora u granicama pre Balkanskog rata, sa Beranskim i Kotorskim srezom i Plavom i Gusinjem" (Vidi: K. Čavoški, "Kako su Tito i KPJ crtali avnojevske granice", Književna reč br. 291 od 25. decembra 1986).
Čavoški ispravno primećuje da su, osim Makedonije, granice ostalih federalnih jedinica uzete u granicama u kojima su bile u različitim istorijskim trenucima u rasponu od preko šezdeset godina – od 1878. do 1939. godine. Na to zapažanje može da se doda jedna veoma bitna stvar. Jedino je Srbija u svim tim periodima bila nezavisna i međunarodno priznata država i tu svoju državnost unela u stvaranje Kraljevine SHS.
Za Srbiju su uzete granice iz 1912. godine, što znači da su avnojevski principi za Srbiju značili da obuhvata pretkumanovsku teritoriju, koja je slična Nedićevoj okupiranoj Srbiji (1941-1944). Sa druge strane, kao osnova za Hrvatsku uzete su granice Hrvatske banovine iz 1939. godine koje su donekle umanjene granicama Bosne i Hercegovine iz 1878. godine.
Prema svedočenju Milovana Đilasa, oblast Kosova i Metohije planirana je da se priključi Albaniji koja je trebalo da bude sedma federalna jedinica (Vidi ovde). Tek kada je to propalo, Kosovo i Metohija, kao i Vojvodina priključene su Srbiji, ali kao posebne pokrajine koje su kasnije ustavom iz 1974. godine stekle de facto status posebnih subjekata federacije, iako su formalno ostale u sastavu Srbije.
Ono što je važilo za Srbiju kao svojevrsna federalizacija, nije važilo ni za jednu drugu republiku, iako je Moša Pijade davao takve predloge za Srpsku Krajinu. Tome se izričito suprotstavio spomenuti Milovan Đilas, ali i Aleksandar Ranković. Nešto slično komunisti su uradili i sa Rusijom. Unutar SSSR-a sve sovjetske republike bile su unitarne, osim Ruske koja je federalizovana.
Na osnovu svega ovog može lako da se izvede zaključak da su komunisti od 1928. godine, pa sve do kraja osamdesetih godina sprovodili politiku koja nije bila u srpskom nacionalnom interesu. Međutim, postavlja se još važnije pitanje:
Zašto je Zapad u razbijanju Jugoslavije delovao komunistički – kao sledbenik Avnoja? Drugim rečima, zašto su Evropska ekonomska zajednica i njena arbitražna komisija bili zaštitnici komunističkih granica unutar SFRJ, a granice same SFRJ nisu hteli da brane?