Reč autonomija (αὐτονομία) je starohelenskog porekla i sastoji se od dve reči, auto što znači sam(o) i nomos, što znači zakon, tako da bi mogla da se prevede na srpski jezik kao samozakonje ili samozakonitost. Postoje različite vrste autonomije. Kant je, na primer, u svojoj filozofiji veliki značaj davao autonomiji kao samoodređenju ljudske volje i na njoj zasnivao svoje učenje o moralu.
U ovom tekstu, bavićemo se prevashodno političkom autonomijom u kontekstu srpskog nacionalnog pitanja.
Politička autonomija obično pretpostavlja pravo nekog manjeg entiteta da unutar većeg samostalno upravlja i odlučuje o određenim pitanjima u skladu sa stepenom autonomije, ali tako da ne ugrožava državno uređenje šire zajednice. Na taj način entitet koji uživa političku autonomiju nalazi se između dve krajnosti, tj. između potpune nezavisnosti i potpune potčinjenosti.
Toj reči srodna je i srpska reč "samouprava" koja je korišćena u filozofiji Svetozara Markovića koji je tako naslovio i svoju poznatu knjigu iz 1872. godine. U tom delu on je nudio narodno samoupravljanje (autonomiju), a društvo bi bilo organizovano po principu "od dole prema gore". Samoupravne/autonomne opštine bile bi osnovne jedinice društva koje bi imale kontrolu na svojoj teritoriji u svim oblastima koje su od važnosti za društveno/državni život. To se prevashodno odnosi na sudstvo, policiju i poreski sistem.
Za vreme socijalizma u Jugoslaviji samouprava i autonomija bili su značenjski i u upotrebnom smislu razdvojeni. Samouprava se odnosila na društveno/ekonomski sistem, posebno od 1950. godine kada je uvedeno radničko samoupravljanje i kasnije društvena svojina.
Sa druge strane, izraz autonomija koristila se prevashodno u društveno-političkom i administrativnom uređenju države.
Nove komunističke vlasti uvele su pojam političko-teritorijalne autonomije u svoj federalistički koncept izgradnje socijalističke Jugoslavije. U osnovi tog uređenja bila je ravnopravnost svih naroda koji su u njoj živeli. Međutim, iza toga krila se borba protiv tzv. srpskog hegemonizma, odnosno "srpske buržoazije", što su komunisti i pre Drugog svetskog rata zastupali u skladu sa politikom Kominterne, a posebno od kongresa u Drezdenu.
Za njih je Kraljevina Jugoslavija bila "tamnica naroda" koja kao takva ne treba ni da postoji. U toku rata od toga su odustali, kako bi pridobili srpski narod na svoju stranu, ali antisrpski karakter u političkom smislu je ostao. On se ogledao i u tome što su Srbiju videli teritorijalno slično i kao nemački okupatori, tj. u pretkumanovskim granicama, ili slično Nedićevoj Srbiji za vreme okupacije 1941-1944. (O tome smo pisali u prethodnom tekstu: Vidi ovde.)
Vrlo je neobično i to kako su komunisti sa takvom ideologijom pod Titovim vođstvom uspeli da na svoju stranu pridobiju britanskog premijera Vinstona Čerčila koji je bio ogorčeni protivnik komunista i čak je zagovarao nastavak rata i vojni sukob sa Sovjetskim Savezom.
Da podsetimo, jugoslovenska vlada sve vreme je bila u egzilu upravo u Britaniji, a general Mihajlović bio je njen ministar vojni i komandant jugoslovenske vojske u otadžbini. Zato je tu vojsku pogrešno nazivati četničkom.
Pod Čerčilovim uticajem na čelo jugoslovenske vlade u Londonu, dolazi hrvatski ban Šubašić, a posle dogovora na jadranskom ostrvu Vis 1944. Titovi partizani priznati su kao legalna vojska. Teza o velikosrpskoj hegemoniji ostala je i novoj Jugoslaviji, samo je bila donekle prikrivena tezom o bratstvu i jedinstvu, a Srbi su podeljeni tako da su živeli u velikom procentu u skoro svim novoformiranim narodnim, kasnije socijalističkim republikama.
Pored toga, stvorene su i nove nacije, a jedino je Srbija dobila autonomne pokrajine u svom sastavu, a Stara Srbija, ili Vardarska banovina iz doba Kraljevine sasvim je odvojena i postala republika Makedonija. Na taj način Srbija je umanjena i federalizovana. Kao što smo takođe pisali u prethodnom tekstu (Vidi ovde), Kosovsko-metohijska oblast prvobitno je trebalo da bude pripojena Albaniji u kontekstu stvaranja sedme, albanske republike u Jugoslaviji.
Tek kada su ti planovi propali, odlučeno je da kao autonomna oblast pripadne Srbiji.
Sa druge strane, istorija Vojvodine kao autonomije započinje kao borba srpskog naroda za slobodu i samoupravu unutar austrijskog carstva. Na čuvenoj majskoj skupštini koja je održana u Sremskim Karlovcima 1848. godine proglašena je Srpska Vojvodina kao samoupravna srpska oblast.
Pukovnik Stevan Šupljikac proglašen je za srpskog vojvodu, a karlovački arhiepiskop i mitropolit Josif Rajačić za patrijarha. Austrijski car je to iste godine ozvaničio. Teritorija Srpske Vojvodine obuhvatala je Srem sa Granicom, Baranju, Bačku sa Bečejskim distriktom i Šajkaškim bataljonom i Banat sa Granicom i Kikindskim distriktom. Srpska Vojvodina imala je i grb i zastavu koji su bili isti kao i Kneževine Srbije.
S obzirom na to da se radilo o autonomiji Srba u tuđem carstvu, prilikom prisajedinjenja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, autonomija je postala bespredmetna, jer su Srbi od tada živeli u sopstvenoj državi. Međutim, posle Drugog svetskog rata to se promenilo. Komunisti su obnovili, a moglo bi se reći i zloupotrebili ideju o autonomnoj Vojvodini iz razloga koje već naveli (borba protiv velikosrpskog hegemonizma) nastojeći da srpsku federalnu jedinicu smanje na teritoriju sličnu pretkumanovskoj, ili Nedićevoj Srbiji pod nemačkom okupacijom.
Formalno su joj dodali dve pokrajine, ali praktično ih tretirajući skoro kao ravnopravne subjekte jugoslovenske federacije.
Da bi se to ostvarilo, komunisti su organizovali tzv. Skupštinu izaslanika naroda Vojvodine – Srba, Mađara, Hrvata, i drugih, na kojoj su 31. jula 1945. godine doneli odluku o multinacionalnoj Vojvodini i njenoj autonomiji, a koja bi se priključila Srbiji.
Tako je Vojvodina, ili Dunavska banovina iz doba Kraljevine, ali bez Baranje koja je poklonjena Hrvatskoj, takođe dobila autonomiju, ali sa suštinskom promenom – iz Srpske vojvodine u Vojvodinu svih naroda koji u njoj žive. Zanimljivo je da Baranja nikakvu autonomiju nije dobila. Dakle, današnja Vojvodina je komunistički entitet, tj. socijalistička zaostavština, koji je nastao samo iz jednog razloga – borbe protiv tzv. velikosrpskog hegemonizma.