Sasvim opravdano, dobar deo srpske javnosti trenutno uživa u najnovijoj epizodi "osvete karme" koja je zadesila Dansku po pitanju Grenlanda. I ne samo Dansku, nego i njene EuroNato saveznike koji su se 2008, svi od reda, međusobno utrkivali ko će pre da prizna narko-terorističku tvorevinu (ova fraza zvuči poznato, zar ne?) na tlu Srbije.
I za njih važi večno Konstraktino pitanje, na koje nema zadovoljavajućeg odgovora – i šta ćemo sad?
Verovatno će biti iznenađenje za mnoge da je jedan od onih koji je bar pokušao da da odgovor na to pitanje bio predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin. Ali ne ovih dana (uostalom, vredi primetiti da se nijedan visoki ruski zvaničnik nije preterano javno uzbudio oko ovog novog truleža u državi Danskoj, ako izuzmemo Dimitrija Medvedeva, koji se, kako se čini, poprilično zabavlja na račun iznenađenih i uvređenih Danaca i njihovih kolega iz novonastalog kluba naprasnih poštovalaca međunarodnog prava).
Ruski predsednik se na pitanje Grenlanda osvrnuo pre više od deset meseci, tačnije 27. marta 2025, u govoru koji je održao na plenarnoj sesiji Šestog međunarodnog arktičkog foruma u Murmansku. Govor je bio posvećen strateškoj važnosti Arktika za Rusiju kao i planovima za njegov razvoj. Evo šta je tom prilikom rekao po pitanju Grenlanda:
”U međuvremenu, uloga i značaj Arktika za Rusiju i za ceo svet očigledno rastu. Nažalost, geopolitička konkurencija i borba za pozicije u ovom regionu takođe eskaliraju.
Dovoljno je reći o planovima Sjedinjenih Država da anektiraju Grenland, kao što je svima poznato. Ali znate, to može nekoga iznenaditi samo na prvi pogled. Velika je greška tretirati to kao neku besmislenu priču nove američke administracije. Ništa slično.
U stvari, Sjedinjene Države su imale takve planove još 1860-ih. Već tada, američka administracija je razmatrala moguću aneksiju Grenlanda i Islanda. Međutim, ta ideja tada nije uživala podršku u Kongresu.
Dozvolite mi da vas podsetim, uzgred, da je do 1868. godine kupovina Aljaske od Rusije bila ismevana u američkoj štampi – nazivana je 'ludilom', 'kutijom za led' i 'vrtom polarnih medveda predsednika Endrua Džonsona'. Stoga je predlog o Grenlandu propao.
Ali ta akvizicija, mislim na kupovinu Aljaske, verovatno se danas u Sjedinjenim Državama posmatra veoma drugačije, baš kao i postupci predsednika Endrua Džonsona.
Stoga ono što se danas dešava nije zaista iznenađujuće, posebno zato što je ova priča tek tada počela i nije prestala. Na primer, 1910. godine je pregovarano o trilateralnom sporazumu o razmeni teritorije između Sjedinjenih Država, Nemačke i Danske. Kao rezultat toga, Grenland bi pripao Sjedinjenim Državama, ali je sporazum tada propao.
Tokom Drugog svetskog rata, Sjedinjene Države su stacionirale vojne baze na Grenlandu kako bi ga zaštitile od nacističke okupacije. Posle rata, Sjedinjene Države su predložile Danskoj da proda ostrvo. To je bilo prilično nedavno u smislu svetske istorije.
Ukratko, Sjedinjene Države imaju ozbiljne planove u vezi sa Grenlandom. Ovi planovi imaju duge istorijske korene, kao što sam upravo pomenuo, i očigledno je da će Sjedinjene Države nastaviti dosledno da unapređuju svoje geostrateške, vojno-političke i ekonomske interese na Arktiku.
Što se tiče Grenlanda, to je pitanje koje se tiče dve konkretne nacije i nema nikakve veze sa nama. Ali istovremeno, naravno, zabrinuti smo zbog činjenice da zemlje NATO-a sve češće određuju Daleki sever kao odskočnu dasku za moguće sukobe i praktikuju upotrebu trupa u tim uslovima, uključujući i od strane svojih 'novih regruta' – Finske i Švedske, sa kojima, uzgred budi rečeno, donedavno nismo imali nikakvih problema. One iz nekog razloga stvaraju probleme svojim rukama. Zašto? To je nemoguće razumeti. Ali ipak, polazićemo od trenutnih realnosti i odgovorićemo na sve ovo.”
Kao što je poznato, Rusija je, uz Kinu, najdoslednija supersila u pogledu pozivanja na poštovanje međunarodnog prava. Međutim, u ovom govoru nema ni reči o tome. Pitanje američkih planova i ambicija vezanih za Grenland se tretira u analitičko-istorijskom ključu lišenom sentimentalnosti, bez pomena poštovanja teritorijalne celovitosti i suvereniteta Danske. Od značaja za Rusiju je najpre bezbednosni aspekt, odnosno "geopolitička konkurencija i borba za pozicije u ovom regionu".
Zanimljive su još tri, sveže, izjave visokih ruskih zvaničnika, date uoči Nove 2026. godine po Julijanskom kalendaru.
Predsednik Dume Vjačeslav Volodin je konstatovao, kako prenosi Tass, da mnogi u svetu sada krše principe međunarodnog prava, čineći svet bez pravila "novim pravilom… Vidimo kako se krše principi međunarodnog prava, uspostavljeni posle Drugog svetskog rata. Svet bez pravila je postao novo pravilo. To dovodi do ogromnih problema i tenzija."
Dmitrij Poljanski, stalni predstavnik Ruske Federacije pri Organizaciji za bezbednost i saradnju u Evropi (OEBS), izjavio je za RT da su "globalisti koji pokušavaju da ometu rusko-američke mirovne napore povukli svoj potez – ali su usput izgubili većinu onih koji su bili spremni da formiraju koaliciju".
Dmitrij Kiseljov, generalni direktor međunarodne medijske grupe "Rusija sevodnja" je bio najkonkretniji: "Pogledajte koliko se svet munjevito promenio bukvalno pred našim očima. Mnogima se čini da ga je promenio predsednik SAD Donald Tramp, hapšenjem Nikolasa Madura i pretenzijama na Grenland, kao i otvorenim prezirom prema međunarodnom pravu. Ali, šta ako na to pogledamo iz drugog ugla? Dela i reči Trampa samo su odraz već izmenjenog sveta… Bar je iskren. A svet se, u stvarnosti, promenio još pre njega. To je ponašanje grabljivca? A zar deset talasa širenja NATO-a na istok nisu grabljivost? Kako je moguće postupiti tako prema Nikolasu Maduru? Naravno da nije. Ali, izvinite, po čemu je bolji krvavi državni prevrat u Ukrajini, kada zapadni garanti – predstavnici ministarstava spoljnih poslova Nemačke, Francuske i Poljske – stavljaju potpise na sporazum o rešavanju političke krize, a već iste večeri naoružana opozicija upada u rezidenciju predsednika Ukrajine Viktora Janukoviča s namerom da ga ubije?"
Dakle, Volodin praktično konstatuje postojanje novog sveta bez pravila, Kiseljov ga dopunjuje uz konstataciju da za to nije kriv Tramp, dok Poljanski svrstava, u kontekstu Ukrajine, SAD i Rusiju na jednu stranu, a globaliste na drugu. A sve tri izjave su date dok se Maduro nalazi u američkom zatvoru, a Tramp sad već otvoreno preti Iranu i ne snižava retoriku po pitanju Grenlanda.
Naravno, ne treba očekivati da će Rusija tek tako ispustiti adut pozivanja na međunarodno pravo gde god se ono krši, s obzirom da je tu u znatnoj prednosti u odnosu na ceo Zapad. Ali je takođe jasno da je, dolaskom Trampa, u Moskvi prihvaćena nova realnost urušavanja celokupnog međunarodnog poretka i nužnosti upravljanja njegovim preoblikovanjem, zajedno sa činjenicom da u Beloj kući bar konačno ima nekoga s kim može da se razgovara – što javno, što iza scene.
Da li se, stoga, već može govoriti o bar okvirnom dogovoru o raspodeli sfera uticaja ili, još bolje, civilizacijskih sfera, kojem bi na ravnopravnim osnovama na globalnom planu mogao još jedino Peking da se pridruži – ako to, bar neformalno, već nije? Reklo bi se da je to neminovnost, bez obzira na javnu retoriku koja će se čuti. Jer postoji tu jedan zajednički neprijatelj koji je svesno i ciljano urušio posleratni svetski poredak – "globalisti" koje Poljanski vrlo ciljano pominje. Taj poredak se ne može sada rekonstituisati, baš kao ni polomljena vaza. Stoga je besmisleno kukati za izgubljenim, već se valja prihvatiti zadatka pravljenja novog višepolarnog sveta, ali upravljati procesima tako da se izbegne svetski rat ili upotreba oružja za masovno uništenje.
U tom ključu, Moskva nema prevelikih problema ni sa Trampovim demontiranjem globalističke hidre koja je iz Vašingtona preko raznih međunarodnih organizacija i nadnacionalnih organizacija nastojala da upravlja svetom i preoblikuje ga u ključu Davosa, a ni sa američkim obnavljanjem Monroove doktrine – jer je, površno gledano, analogija sa Ukrajinom više nego jasna. I ne samo sa Ukrajinom. Naravno, za razliku od Centralne i Južne Amerike u odnosu na SAD, Ukrajina je većinom istorijska ruska zemlja, koja je, paradoksalno, ponovo gurnuta u naručje Majke Rusije upravo agresivnim širenjem NATO-a na istok.
I, već se u tom kontekstu vidi i ruski interes za preoblikovanje svetskog poretka koji je, preko veštačkih Lenjinovih granica (Putin: "Lenjin je smislio državnu strukturu koja je pod državnost Rusije, koja je formirana hiljadu godina, podmetnula tempiranu bombu") koje je posthladnoratovski jednopolarni momenat pokušao da zabetonira, sputavao istorijsku Rusiju.
Baš kao AVNOJ istorijsku Srbiju, što je tema koja će uskoro morati da dođe na dnevni red. Parafrazirajući glavnog čuvara AVNOJ-a – nećemo ga se doveka, dok se sve oko nas ruši i preoblikuje, držati kao pijan plota…