Šta nam je to poručio Novak Đoković?

Sam Novak Đoković je na putu ka statusu najvećeg u istoriji tenisa radio ono što nije baš omiljeno za prosečnog Srbina – neumorno je trenirao, odricao se kafanskih, klupskih provoda, prasetine ili jagnjetine, pokazivao neponovljivu mentalnu snagu u svim kritičnim momentima na terenu i u studijima

Kada su u svetu konačno prihvatili da je najveći u istoriji, a Eurosport ga opisuje kao umetnost koja hoda po terenima, podeljena Srbija se otima oko Novaka koji više nije među nama

Kada je osvajao titule, deliće njegovih pobeda su uzimali svi – taksista koji mu je jedva oprostio njegovo insistiranje na drop-šotu, starica koja nikako nije razumevala što pristaje da opet igra sa Nadalom i Federerom kada je svojim očima videla da ih je toliko puta pobedio, sportski i politički radnici koji dobro znaju da Novak nikada ne bi ostvario tako mnogo da se oni nisu istinski potrudili da mu daju tako malo. Ali kada je prvi put izgubio finale Australijan opena, koji je osvojio deset puta, njegov poraz bio je samo njegov.

U književnim krugovima prepričava se anegdota kako je nobelovac Ivo Andrić došao u Sarajevo da primi neku lokalnu nagradu. Kako je stigao ranije, seo je u baštu restorana da rediguje govor, ali taksistima u blizini bašte nikako nije bilo jasno zašto bi bilo ko proveo toliko vremena u kafani u čitanju i pisanju, uz kafu i kiselu vodu.  

Prema toj anegdoti, jedan taksista nije više mogao da izdrži takvo gubljenje svojeg, tuđeg i istorijskog vremena pa je doviknuo: "Napisa li što ćoro?". Bilo bi dobro da je anegdota ali, svojevremeno neki moćni bilmez nije dozvoljavao najvećoj legendi Crvene Zvezde, skromnom gospodinu koji je penziju dočekao kao novinar lista Tempo, da uđe na stadion koja se danas zove po njemu. Ime stadiona je Rajko Mitić, a ime bilmeza više nije ni važno.

O nekoj izvitoperenoj hrišćansko-paganskoj mešavini odnosa prema legendama mogle bi se napisati čitave studije ali ostaje pitanje – šta bi se desilo da Novak Đoković opet pomerio granice tenisa, sporta i osvojio 25. gren slem titulu? Na kom bi se to balkonu to proslavilo? Gradske skupštine ili na nekom balkonu u Atini, gde se najveći srpski sportista preselio?

Na desetine glumaca, glumica, vokalnih solista i izvođača je proteklih godina teatralno najavljivalo da odlaze iz Srbije, zemlje u kojoj ne vide budućnost, ali niko ne zna jesu li ikada otišli, zalutali na aerodromu ili su doživeli neko proviđenje i vratili se majci Srbiji.

Nikola Kojo bi nas sigurno napustio ali ga je bezobalna ljubav prema enigmatici i kvizovima vratila, Nikola Đuričko je otišao i ostvario munjevitu holivudsku karijeru pa se vratio da bi radio u projektu jedne od "režimskih" televizija ispovednog naziva "Holivudiranje" gde je zaista teško pogoditi šta je banalnije, gluplje ili koruptivnije.

Srpsko društvo je, ipak, imalo sreće jer je šef orkestra koji prati veliku tv zvezdu Ivana Ivanovića ipak ostao u zemlji, čim je progonjeni srpski Leterman pronašao drugu režimsku televiziju.

Novak Đoković je, međutim, otišao iz Srbije, ali nije to rastužilo ni režimski deo Srbije koji se uvredljivo opisuje kao "krezuba, sendvičarska", ali ni gospodsku opozicionu elita koja se bori protiv diktature tako što režimu podvaljuje diverzione i veoma isplative projekte, kvizove, serije. Oni su ostali, ali je Novak otišao. I nema tog kviza, reklame za kladionicu ili projekat kojeg bi ga vratio. I u toj podeli ima neke pravde.

Novak je uspeo sam, ali mu nije nimalo smetalo da podeli svoj uspeh sa ljudima iz svoje zemlje. Proteklih decenija smo se naslušali priča kako bi nas svet sigurno lepše gledao samo da smo dali ozbiljne pare za lobiranje, ali kada su i bivši i sadašnji režim počeli da angažuju lobističke firme ispostavilo se da je samo porastao ugled zagovornika lobiranja u očima njihovih bankara. 

Niko od stručnjaka nije izračunao koliko bi koštalo lobiranje Novaka Đokovića, koliko se puta spomenula Srbija i videla trobojna zastava na najgledanijim svetskim televizijama sveta. Ali je sigurno da je to bar hiljadu puta vrednije od para koje je bivša vlast dala Podesta grupi, koja je istovremeno lobirala i za Srbiju i za kosovske Albance ili ono što je sadašnja vlast dala Toniju Bleru ili Hilari Klinton.

Sam Novak Đoković je na putu ka statusu najvećeg u istoriji tenisa radio ono što nije baš omiljeno za prosečnog Srbina – neumorno je trenirao, odricao se kafanskih, klupskih provoda, prasetine ili jagnjetine, pokazivao neponovljivu mentalnu snagu u svim kritičnim momentima na terenu i u studijima. Svejedno je njegov put ka vrhu delovao kao put Srbije ka EU – stalno su pomerani ciljevi, uslovi sve dok nije uspeo da obori sve lestvice koji su zapadni mogli da postave – najviše nedelja na mestu broj 1, najviše titula, najviše finala, polufinala, četvrtfinala.

"Šta bi on mogao da uradi? On je loš momak koji nije učinio ništa loše. Nije oteo slatkiš iz ruke bebe, nije otkazao božićnu proslavu, niti proizveo gigantski laser smrti za uništenje najvećih gradova na svetu" – napisao je britanski Dejli Telegraf u ono vreme kada je sportista koji najviše vodi računa o svom zdravlju proteran iz Australije jer predstavlja opasnost za zdravlje nacije. 

Iako se sve vreme trudio da širi toleranciju, angažovao za trenera proslavljenog hrvatskog tenisera Gorana Ivaniševića, slao pomoć za poplavljena područja u Bosni ili Hrvatskoj, obilazio piramide u Bosni, pomagao teniserima iz regije, bilo je dovoljno da na kameri napiše Kosovo je Srbija ili da negde zapeva Veseli se srpski rode, da se ne društvenim regionalnim mrežama zaključi kako je i on četnik sa reketom. Ono što se pretenciozno zove "Druga Srbija" nikada mu nije mogla da oprosti "najdublji greh" jer je uspeo u svetu, a da je o svojoj zemlji i narodi govorio sa ljubavlju. Uvrede koje su mu ti žalosni likovi kojima tugu što žive u tako bednoj zemlji, razbija samo čekanje da uđu u neki državni projekat, nije lepo ponavljati.   

A onda se sve okrenulo. Tokom studentskih protesta Novak je podržao studente što je za režimske tabloide bilo dovoljno da mu daju idiotske naslovnice "Novače, bruko", opisuju kao propalog tenisera i čoveka koji podržava haos u zemlji.  I kada su u svetu konačno prihvatili da je najveći u istoriji, a Eurosport počinje da ga opisuje kao umetnost koja hoda po terenima, podeljena Srbija se otima oko Novaka koji više nije među nama. Njegov poraz su ostavili njemu, porodici, a uvrede koju su mu izrekli su počeli da razmenjuju i utvrđuju ko ga je više omalovažavao.

Kada je pobeđivao na kameri je umeo da napiše "idemo", nešto na kineskom, italijanskom ali i poruke podrške Srbima sa Kosova ili srpskim svetinjama. Posle velike pobede nad Sinerom napisao je samo "nešto ste rekli", a posle poraza u finalu poručio narodu Srbije da izdrži. Da je kojem slučajem pobedio i opet pomerio granice tenisa i sporta, niko ne zna gde bi se slavio njegov uspeh.