Kulturni udarnici, u čijim biografijama ima više mrlja nego na stolnjacima najaljkavijih kafana na Balkanu, voleli su da se bave mrljama u biografiji Ive Andrića. Našem jedinom dobitniku Nobelove nagrade zameraju da se kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Nemačkoj nije dovoljno distancirao od nacističkih vlasti, što nije bacio bombu na Hitlera, ili barem dobrovoljno otišao u neki logor i pre nego što su ga nacisti osnovali.
Kada su Nemci raskomadali prvu Jugoslaviju, mogao je ode u Švajcarsku kao što su činili neki drugi jugoslovenski ambasadori, ali je odlučio da se smesti u jednu sobu u Prizrenskoj ulici. Odbijao je da na bilo koji način učestvuje u političkom ili kulturnom životu porobljene zemlje, ali su se svejedno delovi potuljene elite bavili Andrićevim diplomatskim angažmanom u Berlinu.
"Nemci i Nemačka, to je najveća muka mog života... to je problem od kojeg će bolovati cela Evropa još 150 godina. Pa ni tada mu ne vidim rešenja", rekao je Andrić godinu dana po završetku rata, ali su njegove ocene bile možda politički nekorektne u vremenu kada već počinje dirljiva priča o pomirenju, u kojem se već gradila slika o ludom slikaru malih dometa koji je zaveo jedan veliki narod.
"Kako će ovi Nemci naći svoje među ljudima i na ljudskim poslovima? I kada?... Oni su po rođenju i vaspitanju u zabludi — oni bi hteli da ih svi ostali i vole i poštuju, i u isto vreme da ih slušaju i da ih se boje. Sve uče i sve bi hteli da znaju, a ne vide ni to da onaj ko ne postupa sa ljudima kao sa ljudima prestaje da bude čovek".
Vrh i dno nemačke politike viđeni su protekle nedelje na dva sasvim nespojiva događaja: Bezbednosna konferencija u Minhenu — gradu poznatom po tom što je svetu doneo bezbednost — i jedna polupijana, zarozana seoska proslava u Hrvatskoj.
Prvi se odnosi na govor kancelara Merca, kojim je pokušao da nacrta konture budućnosti zapadne Evrope. Nemački precizno i uz nekoliko godina zakašnjenja konstatovao je da svetski poredak kakav smo poznavali ne postoji, da Evropa mora da se okrene sebi, ali da u tome mora biti jedinstvena i stavio do znanja da se Nemačka vraća sa velikog vojnog odsustva. Tako će evropska zajednica nastaviti da deluje na negaciji vrednosti na kojim je osnovana — članice će manje sarađivati a više slušati, umesto pomirenja radićemo na ubrzanom naoružavanju, svet mora da bude "otvoreno društvo" za evropske, posebno nemačke proizvode, ali EU mora da štiti svoju ekonomiju od Kine i ostalih...
U naknadnim izlivima sećanja sada već pokojnih lidera, navodi se da je jedan od glavnih motiva bio stvaranje okvira koji bi sprečio da se ikada javi moćna nemačka vojska — ali će na kraju te iste članice zapravo pomoći njeno naoružavanje.
I dok čekamo da iz "Folksvagena" izađe na tržište prvi porodični tenk, u Hrvatskoj se odvija nova ustaška afera koja oslikava duplo dno nemačke politike u istočnoj Evropi. Generalni sekretar pronemačke i proustaške stranke Domovinski pokret — glavnog partnera HDZ — Josip Dabro objavio je na društvenim mrežama snimak u kojem "samo za Milorada" (lidera Srba u Hrvatskoj) peva o vođi svih Hrvata Anti Paveliću " U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata".
Dabro je bio potpredsednik hrvatske vlade, ali je prošle godine dao ostavku jer je opet objavljen snimak kako veoma raspoložen i pod teretom maligana puca iz auta u vožnji, uz pesmu koja nije nimalo ustaška "Karanfil se na put sprema".
U silnim analizama tog skandala pucanja nije rečeno da se Dabro vozio i pucao u etničkim izmešanim selima u kojima upravo njegova stranka odbija ustavne obaveze o ćirilici ili zabrani ustaških simbola. Lider njegove stranke i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na ulazu u kabinet ima tablu sa pozdravom Za dom spremni i velikom slovom U.
U kao "učitelj" ili? Na to pitanje još nisu odgovorili predstavnici nevladinih organizacija i evropskih ambasada jer su stalno zauzeti — sajam vina, skup podrške Ukrajini, maškare i tako prođe mandat, dva...
Sam Josip Dabro ima filmsku beografiju — rođen je u Beogradu, diplomirao Kineziologiju u Zagrebu ali je kao i brojni "balkanski lideri u pokušaju" odlučio da se usavršava na nekom udaljenom i nepoznatom fakultetu. Magistrirao je u Travniku na fakultetu zaista jedinstvenog naziva na svetu — Edukacijski fakultet — tako da je uz magistarsku dobio i diplomu da se istovremeno i edukovao. Ali sam Dabro je samo živopisan primer ustaštva kojim je opijena Hrvatska, jer je dobila sve evropske garancije da su slobodni da rade šta god žele. A najviše žele da pevaju o nečemu što su šaputali.
Tako je najveća hrvatska zvezda Tompson ušao u rat sa vlastima u Zagrebu jer je želeo da održi koncert samo na jedan dan — katolički praznik Sveti Ante. Novinari su, uz glupavi osmeh kojem samo nedostaje namigivanje, objašnjavali kako je "domoljubni pjevač osobno" vezan za "zaštitnika ubogih i siromašnih"...
Na kraju su sve televizije od javnog servisa do privatnih bastiona evropskog novinarstva iz dana u dan entuzijastično pratile pripreme za historijski koncert. Slučajevi Dabro ili Tompson samo pokazuju Hrvatsku koja se kao uzorna evropska članica sasvim oslobodila od istorijskog stida, ali sam proces sastavljanja vlade obilovao je izjavama i primerima klasičnog fašizma.
Na početku pregovora je Dabro rekao da može da pregovara sa svima osim sa Samostalnom srpskom demokratskom strankom. Mogu i levica i centar i desnica, i visoki i niski porezi, mogu i Tompson i cajke, ali samo ne mogu oni koji stalno traže neka svoja prava, objašnjavali su lideri DP-a, ponavljajući da je ostatak Srba u Hrvatskoj žestoko privilegovan. Na pitanja da li time šire mržnju prema pravoslavnoj manjini, jedan od čelnika uvređeno je odgovorio "pa zar ne vidite da mi aktivno podržavamo rad Hrvatske pravoslavne crkve", koja je postajala kratko za vreme Pavelića.
Jedna Nemačka je direktno stvorila jednu hrvatsku državu, a druga Nemačka najviše pomogla u stvaranju druge. Sadašnja Nemačka naravno ne može da odgovara za bivšu Hrvatsku, u kojoj su se činili zverstva od kojih su se zgražavali i nacistički oficiri. Ali jeste odgovorna ako se u sadašnjoj evropskoj Hrvatskoj veličaju lideri i simboli nacističke Hrvatske. U tom evropskom ćutanju nemačko je ubedljivo najglasnije.
Ne treba izmišljati filmove u kojem nemački ambasadori povlače zavese, zaključavaju vrata, oblače dedinu uniformu i lepe brkove samo da bi u ogledali videli da li liče na Čarlija Čaplina iz remek dela "Veliki diktator". Ali neki neverovatan sticaj istorijskih okolnosti učinio je da je posle pada Berlinskog zida nastao niz pokreta i stranaka u Istočnoj Evropi čiji su lideri ponosno ponovo pisali istoriju o precima koji nisu bili nacistički zlikovci i masovne ubice, već hrabri borci protiv komunističkog totalitarizma.
Ujedinjena Nemačka nije podržala sve te pokrete i stranke, ali većinu jeste. Posebno jednog lidera, koji je slavu stekao umanjujući broj žrtava u Jasenovcu i izjavama da je srećan što mu žena "nije ni Židovka ni Srpkinja".
U Minhenu je nemački kancelar najavio novu strategiju za Evropu koja bi se okretala oko ekonomske i vojne moći Berlina, ali na Balkanu ona već odavno deluje, od stvaranja albansko-hrvatskog vojnog saveza do neverovatnog angažmana Visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita.
"Ipak je na području bivše Jugoslavije učinjen napredak – koliko vidim bez ugovora o radu sada radi možda par hiljada sezonskih radnika u turizmu ili građevini. I naravno Kristijan Šmit", u šali je potpisniku rekao jedan srednje rangiran diplomata.
Savet UN za implementaciju mira je još daleke 2007. godine doneo odluku da ukidanje kancelarije Visokog predstavnika odloži za godinu dana, pod uslovom da Visoki predstavnik ne koristi Bonska ovlašćenja kojim se ugrožava samostalnost vlada, parlamenata i entiteta. Od tada je ta odluka prekršena više od 900 puta.
Evropska unija, predvođena Nemačkom, napravila je najveći demokratski eksperiment kada je činovnik kojeg niko nije izabrao smenio Milorada Dodika koji je ubedljivo pobedio na izborima. Odgovarajući na prozivke da je za njega običan nemački turista, Kristijan Šmit odgovorio je da "Dodik jako dobro zna ko sam ja", dok je lideru bosanskih Hrvata Draganu Čoviću poručio da se "smiri". Ostaje nejasno kako je to propali nemački političar uspeo da smiri Čovića, a kancelar Merc ne može da smiri "neonacističko proleće" od Baltika do Jadrana.
Srbiji je Nemačka najvažniji ekonomski partner iz EU, ali to otvaranje fabrika i jačanje saradnje kao da nije pomaklo ni za metar strategiju Berlina prema Srbiji. Nacionalisti stare proizvodnje mogu da kažu kako će Nemci gledati kroz isti dvogled na Beograd bez obzira da li u njemu vlada Pašić, Milošević, Tadić ili Vučić. Da je u tom odnosu vreme stalo.
Ljudi okrenuti budućnosti ukazuju na nova radna mesta, investicije i ekonomski razvoj koji nije zakovan u prošlosti ili mitove. Ali u naponu te saradnje dogodilo se da Nemačka sa Ruandom, jednom od retkih nemačkih kolonija pre Prvog svetskog rata koja je za razliku od Nemačke osuđena za genocid, predvodi veliku diplomatsku bitku da UN donesu rezoluciju za genocid u Srebrenici. Opet je, sasvim slučajno, posle te rezolucije u regionu došlo do naglog pogoršanja odnosa.
"Kada čujem da se Nemačka pita da li treba da šalju oružje i navijaju, i sada se stalno javljaju neki ljudi koji su jako bitni i mudri, onda se stalno čudim kako je njima dozvoljeno da nose oružje. Ja im ne bi dozvolio da nose praćke, a ne oružje. Oni bi po svim ljudskim zakonima morali da budu razoružani, da ne ručaju nožem a ne nešto drugo", izjavio je u intervju za Sputnjik najveći srpski dramski pisac Dušan Kovačević, kada autor "Maratonaca" nije ni slutio da će u Minhenu nemački kancelar najaviti da će Nemačka biti stub evropske odbrane.