Novo remek-delo reditelja Lordana Zafranovića, epska produkcija Srbije "Zlatni rez '42 – Djeca Kozare", kojom je 2.oktobra ove godine otvoren 53. FEST u Beogradu prikazuje tragediju genocidnog zločina počinjenog u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac 1942-1945. nad Srbima, Jevrejima i Romima i predstavlja prvorazrednu filmsku činjenicu na svetskom filmskom obzorju.
Ova četvorosatna saga o "Aušvicu Balkana", kako je logor Jasenovac nazvao profesor Gideon Grajf, jedan od najvećih svetskih stručnjaka za genocid, pojavljuje se u trenutku ponovnog rađanja nacizma u Evropi i nosi snažnu poruku protiv povampirenja tog zla.
O ovome svedoče mnogobrojni i raznovrsni odjeci posle beogradske premijere kao i gotovo jednodušan utisak javnosti u Srbiji da se radi o izuzetnom ostvarenju, koje predstavlja sintezu glavnih stilskih osobenosti Zafranovića kao reditelja svetskog formata ("Okupacija u 26. slika", "Pad Italije", "Testament", "Krv i pepeo Jasenovca"...).
Slika korena savremenog nacizma toliko je jaka i ubedljiva da "zapadna javnost", za sada, ne želi da je prikaže: film su već "odbili" Berlin, Kan, Venecija i Karlovi Vari pod različitim izgovorima iako je na ovim festivalima Zafranović nagrađivan najvišim priznanjima i neprekidno prisutan od sedamdesetih.
Sada se gotovo ceo politički Zapad oglušuje o delo ovog evropskog reditelja, solidarišući se, na izvestan način, sa savremenom Hrvatskom, koja je Zafranovića prognala još devedesetih godina zbog njegovih otvorenih antiustaških pogleda i filmskih postupaka.
Kao Hrvat i antifašist, Zafranović je javno tražio da neko iz današnje Hrvatske klekne i zamoli oprost za masovni zločin u Jasenovcu, kao što je to učinio Vili Brant 7. decembra 1970. u Varšavi.
"Nad ponorom nemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže", napisao je kasnije Brant u svojim sećanjima. Niko iz Hrvatske nije hteo da ponovi ovaj čin. Ali Zafranoviću nije "zakazao jezik": "neko iz Hrvatske mora da klekne zbog Jasenovca"! Na pitanje ovog kritičara da li film može da klekne, reditelj je odgovorio: "Da, može. Ja ovim filmom to i činim".
Današnjom Hrvatskom još tutnje buka i bes zbog ove Lordanove izjave.
Kada se pojavio "Zlatni rez", i to još ovako snažno umetničko delo, Hrvatska je bukvalno izgubila svaku meru. Traži od Evropske unije da nekako "kazni Srbiju" jer "film može da nanese štetu Hrvatskoj" (evroposlanik Bartulica u Evropskom parlamentu, 8. oktobra) dok se širom Hrvatske ore masovni pokliči "Za dom spremni", što je 1941-1945 bila ustaška varijanta "Hajl Hitler!" ili tadašnjeg i današnjeg banderovskog "Slava Ukrajini!".
Nijedan hrvatski glumac nije smeo da se pojavi na beogradskoj premijeri filma, a događaj su "bojkotovali" i mnogi srpski glumci (!), skloni da film povežu sa prozapadnom političkom kampanjom protiv Vučića i Dodika, što je naišlo na masovnu osudu javnosti u Srbiji. U takvoj situaciji "zapadni festivali" se "prave mrtvi" u pogledu "Zlatnog reza", što može da se shvati nemo sučestvovanje sa krivcima za masovni genocid u Jasenovcu kao i sa oživljavanjem nacizma u Hrvatskoj.
Pri svemu tome treba imati na umu reči Nikite Mihalkova, čelnika novog Evroazijskog filmskog festivala u Moskvi, koje je izgovorio povodom promocije festivala "Dijamantski leptir" i osnivanja Evroazijske filmske akademije pre dve godine. Tada u sličnoj situaciji kao sada Zafranović, Mihalkov je rekao:
"Danas je neperspektivan na međunarodnim filmskim festivalima na Zapadu svaki film koji ne denuncira svoju državu, svoj narod, svoju istoriju. Zato mi formiramo Evroazijsku filmsku akademiju koja će dodeljivati Evroazijsku nagradu sa velikim novčanim iznosom. I Iran i Kina su spremni da to podrže, da se pridruže. A sa njima je to već bezmalo polovina čovečanstva. Tek ćemo videti gde leže pravi Oskari."
Povodom premijere "Zlatnog reza" u Beogradu, Mihalkov je uputio video-poruku u kojoj za Zafranovićev film kaže da "ima ogroman značaj u kontekstu savremene kinematografije". Prema rečima ruskog autora, "samo postojanje ovog filma predstavlja istinski podvig reditelja Lordana Zafranovića".
Naglasio je i da se "ovakvi filmovi teško probijaju na današnjem tržištu i da će sigurno "izazvati suprotstavljene reakcije onih koji su činili ovakva zlodela, zbog čega je još važnije da ga publika pogleda i doživi". Mihalkov je zaključio da "Zlatni rez 42" za "srpski narod, ali i za čitav slovenski svet, predstavlja svetionik prema kome bi trebalo da se upravljamo".
Rok za prijavu na ovogodišnji "Dijamantski leptir" je istekao još u avgustu 2026, film još nije pušten u distribuciju i malo je verovatno da će se ove godine pojaviti u Moskvi, ali svakako jeste ozbiljan kandidat za filmski festival kojim rukovodi Nikita Mihalkov.
"Smatramo da je Zafranovićev do sada najbolji film i kruna njegove karijere pravi argument u korist "pravih Oskara koji leže na Istoku", kako kaže proslavljeni ruski reditelj, inače nosilac holivudskog "Oskara" 1995. za najbolji strani film ("Varljivo sunce"). Jer Zafranovićevo remek-delo svakako predstavlja značajnu protivtežu filmovima iz Francuske i Italije "koji manifestuju njihove slabosti i kukavičluk, odgajeni pod američkim nuklearnim kišobranom", kako smatra Mihalkov.
"Ugojili su se, prestali da razgovaraju o ozbiljnim problemima koji su pokretani u francuskim i italijanskim filmovima u periodu 'novog talasa' i neorealizma. Taj svet umire. Svojim mislima o toleranciji i multikulturalnosti doveo je sebe do smrti. Iza toga se kriju i nemoć da brane svoju kulturu, jezik i svoje zemlje".
Sve suprotno tome vidimo u filmu Lordana Zafranovića i tim bolje shvatamo etičku i umetničku poentu Mihalkova o "svetioniku" za sav umetnički film današnjice.