Vlada Srbije i MMF u epizodi spašavanja siromašnih

Da li bi neki penzioner smatrao da je uspešan ako bi delio pare ukućanima na osnovu kredita koji je prethodno podigao i za koji je založio kuću? Zbog čega bi tako nešto bilo za MMF prihvatljivo

Predstavljeni "paket mera" nisu nikakve mere, nego banalno  jednokratno davanje gotovine određenim kategorijama građana.

Odakle taj novac? Pa, iz zaduživanja.

Pošto Srbija ima budžetski deficit, onda novi rashod od oko 600 miliona evra nema odakle da se obezbedi nego dodatnim zaduživanjem Srbije. I to svih nas i privrede. Vlada Srbije je odlučila da mi preuzmemo obavezu da sugrađanima koji su manje tržišno uspešni damo nešto para. A da oni to prikažu kao svoj poklon na osnovu mudre prethodne politike koju su vodili.

Računa se na instiktivni osećaj ljudi,  ako se neke pare dele, onda mora da je to što se deli prethodno ušteđeno, kako bi bilo i u kućnom budžetu. Ali sa državnim budžetom to nije tako. Nije ušteđeno, nego se zadužujemo.

Da li bi neki penzioner smatrao da je uspešan ako bi delio pare ukućanima na osnovu kredita koji je prethodno podigao i za koji je založio kuću.

Zbog čega bi tako nešto bilo za MMF prihvatljivo. Zato što nije reč o "merama" nego o para ma iz "padobrana", jednokratnim davanjima koja ne ulaze u bilo kakvu osnovicu za buduće rashode. Ne narušava se MMF "zakon" da plate i penzije ne mogu preći određeni procenat u odnosu na BDP Srbije. Plate i penzije ostaju iste. A na osnovu ovih 600 miliona EUR privredni rast se pospešuje. Ne bitno, ali se pospešuje. I uglavnom nema inflacije.

To se postiže na taj način što polovinu para, oko 300 miliona eura dajemo zaista socijalno ugroženim kategorijama i one tradicionalno u takvim situacijama tim novcem izmiruju ranije neplaćene obaveze (najčešće struja). Nema pritiska na cene novom tražnjom, nego se izmiruju ranije dospele obaveze. Na taj način se državna preduzeća čine likvidnijim i kod njih se taj iznos knjiži kao rast BDP.

Drugu polovinu novca dajemo onima koji će nešto i kupiti više u prodavnici, neku čokoladu više za unuke i slično. Tu se po osnovu PDV-a odmah 20 odsto vrati u budžet. Povećava se likvidnost budžeta. Nešto će i oni  iskoristiti da plate deo dugova, tako da će jedva preko 100 miliona eura zaista delovati inflatorno. A to je zanemarljiv iznos i neće uopšte biti od iole značajnijeg uticaja na držanje inflacije "pod kontrolom".

MMF može imati razloga za saglasnost i zato što se ovim zaduživanjem na komercijalnoj osnovi obezbeđuje plasman za strane banke na našem bankarskom tržištu, koje su i inače prekomerno kapitalizovane ( čitaj ne daju kredite nikome ko je srpski privrednik), kako bi dalje povećavale profitnu stopu u poslovima minimalnog rizika ( sa državom) i time ostvarivale skoro duplo bolje rezultate u Srbiji od rezultata matičnih banaka u zemlji sedišta odakle dolaze.

A šta bi zaista bile mere ekonomske politike.

Mere kojima bi se efikasnost EPS sistema  poboljšala , a može da bude duplo bolja, da bi računi bili 40 odsto manji, pa penzioneri sa manjim primanjima ne bi ni bili u dugu. A i mi se ne bismo dodatno zaduživali. Isto važi i za "Infostan" i slična privredna društva. Ta razlika u ceni bi građanima služila za druge kupovine i time bi se na realnim osnovama povećavao BDP.

Mera bi bila da se osnuju velika državna preduzeća koja bi se bavila stanogradnjom po cenama koja ne bi prelazila 1.500 eura po kvadratu i gde bi se dodela stanova smatrala zadovoljavanjem prava da čovek ima krov nad glavom kao ljudskim pravom, a ne kao tržišnom kategorijom. I onda bi cene svih stanova na tržištu drastično pale, pa bi svi građani bili manje zaduženi.

Mera bi bila, ako postoji potreba da se jednokratno pomogne velikom broju naših sugrađana, a postoji, da se Srbija zaduži kod NBS, sa rokom otplate od 30 godina i sa kamatom od 0,5 odsto. Postigli bi iste efekte, a suštinski ne bi opteretili buduće prihode ni građana ni privrede. Jedino bi strane banke ostale bez masnih profita.

Šta mislite kako bi MMF reagovao na takav potez? Kao ranjeni bik na crvenu maramu. Ali zbog čega?

Pa makroekonomske posledice u ovom modelu su manje opterećujuće u pogledu vraćanja dugova zbog toga što suštinski ne predstavljaju realno opterećenje za državu, a inflatorno bi posledice bile iste kao i kod komercijalnog zaduživanja.

Zato što MMF želi naše dalje komercijalno zaduživanje. Uljuljkujući nas da smo "nisko zadužena" država, a sve je bazirano na fiksnom kursu dinara u odnosu na evro koji daje nerealnu statističku sliku. Koju MMF podržava. I strani procenitelji. Samo da se podsetimo, i 2008. godine kada je sve eksplodiralo na svetskim finansijskim tržištima, svi ti derivati 8 preko 90 odsto) su imali AAA ocenu rejtinga- kao najsigurnije investicije baš od svih tih istih zapadnih ( u suštini SAD) subjekata. Njihove ocene su dokazano manipulativne a ne "naučne".

O tome sam pisao u pretprošlom tekstu, ovde samo kao podstrek za otrežnjenje: ako je fiksni kurs genijalna ideja ove vlasti, kako to da SAD nemaju fiksni kurs za dolar?

 Ni Evropska centralna banka za evro.

Ni Britanija za funtu. Interesantno, čak se ni poslovično bankarski verzirani  Švajcarci nisu toga dosetili, pa ni njihov franak nije fiksno vezan (ima određeni paritet sa evrom, ali to je nešto drugo). Ni na planetarnom nivo, ni Kina, ni Japan, ni Australija, ni Kanada, pa onda Rusija, Indija, Brazil. Niko da uvidi našu genijalnost i sad se pate sa kursevima svojih valuta.

Drugo objašnjenje je da fiksni kurs ima tako štetne posledice, da one daleko prevazilaze pogodnosti koje takva monetarna politika donosi. A u čemu su pogodnosti. U tome da možete da se zadužujete više nego što realno možete da platite, kada jednom sve dođe na naplatu. I što onaj ko je na vlasti može da se hvali neverovatnim rastom plata i penzija izraženim u evrima. Tako izražena primanja su za oko 60 odsto veća od realnog rasta.  Sve drugo je pogubno za privredu i održivi standard jednog društva. Zato svima ostalima ne pada na pamet da uvode fiksni kurs svojih valuta.

U silnim objašnjenjima nema ama baš nijedne nove ideje. Samo dalje zaduživanje podržano od MMF-a, posipanje birača gotovinskim iznosima pred izbore na teret građana, strane investicije po bilo koju cenu.

Budućnost nam se nudi  kao prošlost na steroidima.

Iz tačne konstatacije da su protesti u prethodnih 18 meseci imali dve neoprostive greške: blokadu obrazovanja i u organizaciji manjeg broja učesnika politički motivisano nasilje ( nikada "studenti" nisu pozvali policiju da pohapsi sve te izgrednike i time su suodogovorni za to nasilje), pogrešno nam  prikazuje da nikakvog opravdanog razloga za nezadovoljstvo ne postoji. Tu i tamo "ko si bre ti", na nivou lošeg pojedinca, ali koncepcijski je sve idealno.

Problemi su itekako sistemski i duboki. Građani to više osećaju nego što umeju da elaboriraju. Jednom rečju se zovu "neokolonijalni" položaj Srbije. Sa sve pratećom korupcijom i lošim kadrovima koji su nužni u tom podređenom odnosu prema zapadnom imperijalizmu.

I za kraj, kada će biti izbori. Otprilike 7 dana nakon podele 600 miliona evra.