
Srpska revolucija u Mašićima

Kada sa auto-puta Banja Luka – Gradiška putnik automobilom skrene i posle petnaestak minuta vožnje Lijevče poljem, delom kroz novu industrijsku zonu Laktaša, dospe u Mašiće, na prvi pogled pomisli da je posredi dosadno selo, jedno od poslednjih koje bi neko poželeo da opiše.
Uokolo su lepo uređene savremene kuće, očigledno veoma vrednih ljudi. Podjednako lepo je održavana stara seoska crkva i obližnji novi spomen-kompleks, posvećen izginulima u proteklim ratovima.
Izgleda kao da prvi prolećni otkosi trave po dvorištima i do puta tek pomalo remete osunčanu ravničarsku uravnilovku i tišinu buđenja ranog seoskog proleća.

Košnica srpske istorije
Pa ipak, Mašići su košnica srpske istorije u Bosanskoj Krajini. Na brdu Gaj, kod izvora Radosavac, Mašićani su 1806. godine, u dosluhu sa Karađorđem i njegovim ustanicima, podigli prvu bunu protiv turske vlasti u Bosanskoj Krajini, takozvanu Prvu mašićku bunu.
Drugu su podigli 1809. godine i ona je poznata u istoriografiji kao Jančićeva buna, po Jovanu Jančiću Sarajliji.
Zahvaljujući ljubaznosti dvojice meštana koji su razgovarali nedaleko od seoske crkve, saznao sam kojim putem sa račvanja da krenem ka Gaju, uzvišenju na kom je podignuta Prva mašićka buna.
Mašići kao istorijski eho Mišara
Ta 1806. godina, koju su Mašićani preskupo platili, plivala je u krvi. Na ustaničku Srbiju bile su udarile tri turske armije.
Ratni plan Turaka, kako to u istoriji biva, skovali su Francuzi. Njima je, dugoročno, od prvorazredne važnosti bilo da suzbiju svaku mogućnost da Rusija izbije na Balkan i do balkanskih obala, što je istorijska konstanta čije političke i vojne posledice trpimo i danas.

Sa istoka, od Vidina, na Srbiju je bila pošla znatna turska sila koju je kod Poreča zaustavio čuveni Milenko Stojković. Jeziva armada Turaka i njihovog bašibozuka, sačinjena od pedesetak do šezdeset hiljada ljudi, kretala se sa juga. Kod Deligrada ju je sačekao Karađorđe.
Ambiciozna i poletna turska vojska, sačinjena, kako to takođe u istoriji biva, od naših muslimana našeg jezika, prikupljenih iz cele Bosne podjednako radi plena, roblja i džihada, provalila je u Srbiju u području Mačve.
Predvođena Kulin-kapetanom, koji će poginuti tokom dvoboja sa proslavljenim junakom, inače sveštenikom, Lukom Lazarevićem, turska vojska je ozbiljno zapretila da ugrozi srpsku odbranu.
Ipak, uprkos nadmoćnosti u broju vojnika, turska vojska doživela je strahovit poraz. Potučena je do nogu. Naprosto je razbijena i sasečena, iako je prethodno bila razglasila da će Srbe iz Srbije u lancima sprovesti u Bosnu.
Glavni tok bitke vođene od 13. do 15. avgusta 1806. godine na Mišaru okončan je za samo četiri časa, od osam sati do podne, ne računajući konačnu pogibiju turskih vojnika u Kitogu, gde su ih tokom bekstva dočekali Stojan Čupić i Miloš Pocerac, kao i u zasedi prote Nikole Smiljanića, te poteri Lazara Mutapa i Cincar Janka Popovića koja je išla do Bosuta i okončana pravom sečom Turaka.

Istoričar Milorad Ekmečić zabeležio je da je na Mišaru zatrt cvet muslimanske vlastele iz Bosne, a da su postojala čak i dva vrana gavrana iz narodne pesme Filipa Višnjića o Boju na Mišaru. Bila su to, kako Ekmečić beleži, dvojica derviša u crnim mantijama koji su zaista obavestili udovicu Kulin-kapetana o njegovoj smrti na Mišaru.
Sledeći jednu po svemu neslavnu tradiciju, poraženi su, kako je zapisao Vasa Čubrilović, za poraz, ali i pretrpljenu sramotu, krivili sve redom, od Visoke Porte u Carigradu, do Francuza i Austrijanaca, a pominjali su i izdaju u vlastitim redovima.
Najspektakularnija bila je laž da ih je razbila "mađarska" konjica, taman kada su Karađorđe i Luka Lazarević bili "saterani" i "na ivici poraza".
Ta "mađarska2 konjica bila je srpski konjički odred, sačinjen od oko dve hiljade boraca i prikriven u Jelenačkoj šumi, koji su predvodili prota Mateja Nenadović, Lazar Mutap i pop Luka Lazarević, a koji je, u kritičnom trenutku bitke, napao tursku artiljeriju i turske snage na samom šancu, unoseći u među turske vojnike nered i paniku.
Izbegavajući preuzimanje stvarne odgovornosti za poraz i izmišljajući nepostojeće uzroke, poraženi su bili rešili da iskale bes na Srbima u Bosni.
Za razliku od tadašnjeg Beogradskog pašaluka, u kom je bio formiran sloj seljačke buržoazije koja je, u stvari, predvodila Srpsku revoluciju, kako beleži Ekmečić, Srbi u Bosni bili su vidno siromašni. Nisu raspolagali novcem, ni naoružanjem. Bili su "raja" na kojoj je gubitnicima sa Mišara bilo lako iskaliti bes.
Karađorđe želeo da podbuni Bosansku Krajinu
Otpor poraženima na Mišaru u Bosanskoj Krajini pružili su Mašićani. Turski teror nije bio jedini razlog podizanja bune.
Hroničar Stojan Bijelić je 1933. godine u banjalučkoj štampi objavio da je Karađorđe nameravao da podbuni Bosansku Krajinu, a Mašići su bili pogodni da se u njima podigne buna, zbog geografske oslonjenosti na obronke Kozare i blizine Save, kao i zbog činjenice da je posredi bilo najbogatije i tada najveće selo u području Banja Luke.
Pobunu u Mašićima organizovao je Jovan Jančić Sarajlija, uz pomoć kneza Milutina Blagojevića i sveštenika Jovičića kom izvori ne navode ime.

Buna podignuta kraj Radosavca
Ustanički zbor održan je kod izvora nazvanog Radosavac. Turska vlast ipak je, uprkos propasti na Mišaru, bila suviše snažna za usamljene mašićke ustanike, pritom loše opremljene. Bez onoga što bismo danas nazvali logističkom podrškom, Mašićani i oni koji su im se priključili iz okolnih sela bili su relativno lake mete za turske vlasti.
Nakon nekog vremena, deo mašićkih ustanika je ubijen u borbama, a deo je nakon propasti bune spas pronašao na Kozari. Odatle su prešli na drugu stranu Save kod Gradiške, osnovavši istoimeno selo: Mašići.
Zarobljeni ustanici nabijeni na kočeve u Banja Luci
Najgore su prošli oni koji su bili zarobljeni. Njih sedamnaestorica, uključujući prema nekim izvorima samog kneza Blagojevića, njegovog sina Radosava po kom je ustanički izvor u selu nazvan i sveštenika Jovičića, nabijeni su u Banja Luci na kočeve.
Turska poruka bila je svirepa i jasna, ali to Mašićane ipak nije obeshrabrilo. Oni su nastavili da pružaju otpor turskoj okupatorskoj sili koju su mahom činili domaći muslimani.
Oni danas smatraju da su Prva i Druga mašićka buna, 1806. i 1809. godine, bile kresnice nacionalne slobode i uvod u veliki Bosansko-hercegovački ustanak (1875 – 1878), bap onako kako i jeste.
Pomozimo Mašićanima da nam ispričaju priču o obe svoje bune
Mašićani čuvaju i što je još važnije brižno neguju uspomenu na učešće svojih predaka u Srpskoj revoluciji.
Koliko je samo hrabrosti 1806. i 1809. godine bilo potrebno da se na rubu Lijevče polja oružjem ustane protiv nesrazmerno nadmoćnije turske vlasti i da se od te borbe, uprkos svirepim odmazdama, nikada ne odustane.

Proteklih godina, Mašićani su na brdu Gaj, gde je izbila Prva mašićka buna, podigli spomen-bistu sa likom Karađorđa Petrovića, rad vajara Mladena Stajčića. Ona svedoči da su Mašićani učestvovali u Srpskoj revoluciji onoliko koliko su mogli.
Selo ima i svoju monografiju koju su napisali Danilo Karapetrović i Stevo Stojnić u kojoj su izneti ključni podaci o istoriji Mašića. Uz pomenutu seosku crkvu iz 1905. godine, posvećenu Rođenju Presvete Bogorodice, Mašićani su nedavno dobili i crkvu brvnaru koju je, na Gaju kod seoskog groblja, podigao Stevo Stojnić.
Posmatrajući Mašiće sa Gaja i čitajući natpise na spomenicima Karađorđu i mašićkim ustanicima, jedini zaključak koji se nameće jeste da bi zaista bio red da Srbija dogodine, ukoliko uopšte bude obeležavala 220. godišnjicu veličanstvene pobede na Mišaru, u program proslave uključi Republiku Srpsku i njeno herojsko selo do kog dospevaju samo istorijom prizvani.