Ekstremisti iz redova današnjih Bošnjaka posredstvom društvenih mreža intenzivno bombarduju javnost poluistinama i neistinama, pokušavajući da zaokruže posao na uspostavljanju najnovijeg u nizu nacionalnih identiteta kojima su pribegavali tokom 19, 20. i u 21. stoleću.
Nije nepoznato, ali vredi podsetiti da je akademik Milorad Ekmečić svojevremeno utvrdio da su muslimani našeg jezika od 1868. do 1993. godine devet puta menjali svoj nacionalni, odnosno etnički identitet. Sada se njihov najnoviji nacionalni identitet zaokružuje na nivou društvenih mreža, dnevnopolitički, često uz uvrede i seirenje neuke svetine u komentarima.
Konzumenti lažnih informacija postaju njihovi radikalizovani promoteri
Činjenice maliciozno istrgnute iz konteksta, čak i potpune neistine, šire se mrežama poput informativne zaraze koja zombira umove. Dodatni problem predstavlja to što konzumenti poluistinitih i neistinitih informacija na društvenim mrežama, kojih nije malo ni među nama, istoga časa postaju njihovi radikalizovani promoteri, šireći sajber prostorom notorne besmislice u koži činjenica.
Dobar primer za to, u bošnjačkom slučaju, je masovno deljenje objave u kojoj se navodi da je pesnik i pisac Muhamed Hevaji Uskufi još 1631. godine napisao rečnik bosanskog jezika, na osnovu čega se sugeriše da je bošnjački jezik ("bosanski" kako današnji Bošnjaci iz političkih razloga žele da se njihov jezik naziva) svoj prvi rečnik dobio u prvoj polovini 17. veka.
Na osnovu ovog medijskog spina, običan čovek, koji nema ni vremena, a često ni znanja ni mogućnosti da proverava naučne činjenice, pomislio bi da je to zaista tako, što je među mnogim Bošnjacima nažalost danas slučaj.
Muhamed Hevaji Uskufi je pisao na srpskom jeziku
Ovaj spin odavno je razvejala dr Rada Stijović sa Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka, koja je, u dnevnom listu "Politika" još 2015. godine, pojasnila da je Muhamed Hevaji Uskufi napisao rečnik čiji originalni naslov glasi "Magbuli-arif", što u prevodu znači "Što se sviđa razumnima", a koji se samo popularno naziva bosansko-turskim, pri čemu upotrebu pojma "bosanski jezik" iz 17. stoleća ne treba čitati u političkom ključu 21. veka.
Stijović pojašnjava da se "bosanski jezik" odnosi na teritorijalno, a ne nacionalno određenje, tim pre što je Uskufi jezik na kom je stvarao nazivao – srpskim, što je širi deo celine koju kreatori bošnjačkog identiteta žele da izbegnu.
"To se može videti iz drugih njegovih dela, npr. iz ciklusa pobožnih pesama, koje je nazvao ‚Ilahije na srpskom jeziku‘ (Ilahi be zeban-i srb) i ‚Poziv na vjeru na srpskom jeziku‘ (Beran davet-i iman be zeban-i srb)“, navela je još pre jedanaest godina u "Politici" dr Rada Stijović.
Uskufi je muslimane i Srbe u Bosni smatrao jednorodnom braćom
Pred ovom činjenicom radikalni bošnjački Fejsbuk "polemičari" naprosto nemaju odgovor, osim besmislenih primedbi da je posredi tobožnja srpska propaganda, čime zapravo vređaju uspomenu na Muhameda Hevaji Uskufija, pokazujući da nisu dostojni njegovog dela.
Da je to tako, vidi se i po tome što je, kako nas podseća dr Rada Stijović, Muhamed Hevaji Uskufi u svom delu sve stanovnike Bosne smatrao jednorodnom braćom: "Otac jedan, jedna mati / Prvo bi nam, valja znati", kaže autor na jednom mestu u rečniku, pozivajući pravoslavne Srbe na slogu, mir i ljubav.
Kako ni stvaranje najnovijeg nacionalnog identiteta muslimana u Bosni nije moguće bez uspostavljanja razlika u odnosu na svoje de fakto srpske sunarodnike, iz pomenutih političkih razloga danas Bošnjaci, a ne Srbi, istupaju iz maksime koju im je propisao Uskufi. Oni su sve dalji od sloge, mira i ljubavi sa pravoslavnim Srbima koje nazivaju "genocidašima" i mnogobrojnim drugim besmislenim i ružnim nazivima ("Republika Šumska").
Istini za volju, postoje i ne baš malobrojni Srbi koji im, besmisleno, uzvraćaju istim merom.
"Bosančica" nije nikakva posebnost, brzopis koji je u Bosnu stigao iz Srbije
Istovetna je stvar sa Poveljom Kulina bana za koju se, u naponu pokušaja da se zaokruži bošnjački nacionalni identitet, sada tvrdi da je "napisana bosanskim jezikom i bosančicom, kao bosanskim pismom" još 1189. godine.
"Ćirilica kojom je Povelja pisana nije 'bosansko pismo – bosančica'. Pre svega, treba imati u vidu da tzv. bosančica nije nikakvo posebno bosansko pismo, što se u nauci odavno zna, već varijanta srpskog ćirilskog brzopisa prenetog u vreme Tvrtka I Kotromanića iz Srbije u Bosnu, a zatim i u susedni deo Dalmacije. Brzopisnom ćirilicom je početkom 17. veka Matija Divković štampao svoje knjige (sam je izlio slova u Veneciji po ugledu na ona iz rukopisa), a nazivao ju je 'srpskim pismom', što su činili i drugi bosanski franjevci. Privatna prepiska na ćirilici obavljala se do početka dvadesetog veka i u begovskim porodicama u BiH, gde je za nju zabeležen naziv 'stara srbija'. Podsetićemo i na poznati distih Matije Antuna Reljkovića koji upućuje svojim Slavoncima: 'Vaši stari jesu srpski štili, srpski štili i srpski pisali', što se odnosi na upotrebu ćirilice, koja je u 17. veku bila prodrla iz Bosne u Slavoniju", navodi dr Rada Stijović.
Postoji li tehnika srpskog odgovora?
Sve to nas dovodi do srpskog odgovora na svojatanje nasleđa na srpskom jeziku i ključnog pitanja: šta će Srbija i Republika Srpska preduzeti u vezi sa islamskim nasleđem našeg jezika i našeg naroda, koji kao da se kruni u korist novonastajućeg bošnjačkog identiteta?
Zahvaljujući Emiru Kusturici, u Višegradu imamo spomenik Sokolovićima: patrijarhu Makariju i velikom veziru Mehmed-paši.
Nedopustivo je bilo rušenje svake džamije, ali je, što se samih Srba tiče, posebno nedopustivo bilo rušenje Ferhadije (Ferhat-pašine džamije) u Banjoj Luci, koju je sagradio Ferhat-paša Sokolović, rođak patrijarha Makarija Sokolovića i velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.
Ona zauzima posebno mesto u srcu autora ovih redova, koji joj se bezrezervno divi prilikom svake posete prestonici Republike Srpske i smatra je nezamenjivim delom nasleđa, identiteta i uspomena ljudi koji u Srpskoj žive.
Ima li volje za važne nacionalne projekte?
Srbija se izjavama zvaničnika diči uspesima koje postiže na planu javnih finansija, što bi trebalo da znači da novca ima za projekte od dugoročnog nacionalnog značaja u oblasti kulture i negovanja našeg nasleđa.
Ne postoji ni jedan jedini razlog da Beograd i Banja Luka zajedno ne objave sabrana dela Muhameda Hevaji Uskufija, koji je pisao na srpskom jeziku. Uostalom, nije naodmet podsetiti na potrebu da Srbi i današnji Bošnjaci konačno počnu da žive u slozi, miru i ljubavi, kako je zaveštao Uskufi, pišući na srpskom jeziku.
Nije on u prvoj polovini 17. stoleća pisao za potrebe uspostavljanja novih identiteta s kraja 20. i početkom 21. veka, već je tačno naveo šta piše, o kome i na kom jeziku.
Sjajno bi, takođe, bilo kada bismo dobili spomenike istaknutih članova porodice Sokolović u naša dva glavna grada, kao snažan simbol povezanosti i jedinstva sa ne baš beznačajnim brojem razumnih ljudi među muslimanima našeg jezika.
Grob kraljice Katarine
Sjajno bi bilo i kada bi zvaničnici Srbije i Republike Srpske sake godine obilazili grob kraljice Bosne Katarine Kosače Kotromanić u Rimu, na kom jasno piše da je njen otac Stefan Vukčić Kosača bio herceg od Svetog Save, a njena majka Jelena Balšić u srodstvu sa carem Stefanom Dušanom.
Danas je na njenom grobu istaknut samo natpis na latinskom jeziku, dok je stari, ćirilički, ispisan na srpskom jeziku, uklonjen prilikom obnove crkve Svete Marije 1590. godine.
Ne potceniti bezbroj puta ponovljene neistine
Ovo je samo deo primera, kojih ima još.
Niko Bošnjacima ne treba da ospori pravo da grade svoj najnoviji, u nizu identiteta kojima su pokušavali i još uvek pokušavaju da se samodefinišu.
Niko nema pravo ni da im ospori pravo da na osnovama našeg zajedničkog jezika grade svoj novi bošnjački ("bosanski") jezik kako bi se udaljili od nas, niti može da ih prisili da budu u zajednici sa nama. Ali niko među nama nema pravo ni da otpisuje nasleđe koje pripada srpskoj kulturi.
Na institucijama Srbije i Republike Srpske je "lakši" deo posla: da se drže naučnih činjenica i ne odstupaju od njih. Posao promocije novog identiteta, koji suštinom ne prevazilazi format objava na društvenim mrežama, ne treba da nas zanima kao takav, ali ne treba ni da potcenimo snagu bezbroj puta ponovljene neistine.
Ovo tim pre što broj muslimana u Srbiji i Republici Srpskoj koji grade objektivan, naučno utemeljen i time realan odnos prema činjenicama, nije tako mali kao što se na prvi pogled čini usred islamističke kakofonije na društvenim mrežama.