Nakon što se svojevremeno bio pojavio film "Turneja", prijatelj me je pitao da li znam šta je Gordan Kičić, u stvari, poručio rečenicom izrečenom kroz lik nadobudnog Laleta: "Ja nisam Srbin, ja sam glumac."
"Rekao je, u stvari, da nije ni glumac, već da je Evropljanin, ali po ideološkom kalupu koji treba da bude nametnut kroz to celuloidno pljuvanje uspomene na Dragoša Kalajića i banalno ponižavanje njegovog dela", rekao je moj prijatelj.
Sedamnaest godina kasnije, Mihael Martens u Beogradu nije osetio potrebu da pribegne Laletovoj jeftinoj mimikriji i kaže da je "samo" novinar. U ime svih Evropljana pitao je šta je potrebno da se uradi da još Rusa bude ubijeno.
Kodeks
Sa aspekta srpskog novinarstva, odnosno Kodeksa novinara Srbije, stvar je kristalno jasna: Mihael Martens je prekršio naš novinarski kodeks, pitajući šefa kijevskog režima usred Beograda: "Možete li nam reći, kao Evropljanima, šta konkretno možemo da uradimo da vam pomognemo da ubijete još Rusa? Više ruskih vojnika, naravno…"
Najpre, tu je ono što Kodeks novinara Srbije definiše kao odgovornost novinara.
U poglavlju posvećenom odgovornosti, Kodeks novinara Srbije jasno navodi: "Novinari neguju kulturu i etiku javne reči, ne koriste govor mržnje, agresivnu retoriku ili retoriku koja može podsticati na diskriminaciju ili agresivno ponašanje."
Kodeks, dakle, ne samo da izričito zabranjuje novinarima govor mržnje i agresivnu retoriku, već zabranjuje i retoriku koja može da podstiče agresivno ponašanje, što je u Martensovom slučaju nesporna činjenica.
Pitanje novinarske odgovornosti u Martensovom slučaju ili "Martensovom pitanju", koje bi trebalo da postane zbirni izraz za etički nedopustiva novinarska pitanja kojima novinari pozivaju na ubistva i nasilje ili pružanje pomoći pri ubijanju i nasilju, blago rečeno je sporno.
Kodeks novinara Srbije navodi da su novinari dužni da rade u javnom interesu i da, u skladu sa profesionalnim normama, objavljuje činjenice neophodne građanima da donose informisane odluke.
Neko bi rekao da Martensovo pitanje nije objavljeno, što je besmislica. Ono poseduje težinu objavljenog novinarskog stava, jer je izrečeno javno, na zvaničnom događaju kakav je konferencija za medije u Predsedništvu Srbije i u okolnosti direktnog prenosa važnog događaja.
Martensovo pitanje sporno je i sa aspekta smernica Kodeksa novinara Srbije u vezi sa nezavisnošću od uticaja, jer se Martens, pritom u ime Evropljana, notorno zalagao za jednu političku stranu, odnosno za ubijanje Rusa, odnosno ruskih vojnika.
Strategija
Imajući u vidu Martensovo gaženje Kodeksa novinara Srbije, Udruženje novinara Srbije bilo je dužno da podigne svoj profesionalni glas i osudi Martensovo ratno huškanje usred Beograda.
Nažalost, to se nije dogodilo.
Udruženje novinara Srbije pribeglo je svojoj sada već staroj strategiji zabijanja glave u pesak pred previše osetljivim pitanjima. Ta strategija je jednostavna. Pribegava se pukom prenošenju izveštaja različitih medija u vezi sa konkretnim događajem na vlastitom sajtu, ali uz horsko ćutanje organa samog udruženja.
Tu strategiju UNS-a iskusio sam kada sam istraživao korupciju prisutnu u medijskim konkursima, odnosno načine isisavanja milijardi i milijardi dinara kroz kontrolu komisija i projekte poput onog u okviru kojeg je država isplatila stotine hiljada dinara za "medijske priloge" sačinjene od po dva ili tri retka, doslovno prepisana sa "Vikipedije".
Udruženje novinara Srbije prenelo je na svom sajtu sve te moje tekstove, kojih je bilo tridesetak. U jednom neobičnom zaustavnom vremenu UNS mi je dodelilo i "specijalno priznanje" za taj serijal tekstova. Nakon što nisam pronašao nijednu, doslovno nijednu izjavu predsednika UNS-a, u kojoj bih mogao da pronađem konkretan stav tog udruženja u vezi sa temom koju sam tako detaljno obradio, vratio sam tiho to "specijalno priznanje" UNS-u.
Danas se ista stvar događa sa "Martensovim pitanjem". Postoje u vezi sa tim pitanjem na sajtu UNS-a vesti i izjave prenete iz drugih medija, ali ne i stav predstavnika, Uprave ili nekog drugog organa samog UNS-a.
Vektori
Srpski novinari udružili su se 1881 godine, osnivajući ono što je danas UNS, da bi unapredili novinarstvo (srpsku publicistiku) i zaštitili ugled i interese posla kojim su se bavili, kao i da se međusobno potpomažu.
Nisu se udružili da njihovo udruženje, 145 godina kasnije, mudro ćuti o najaktuelnijim i najvažnijim novinarskim pitanjima, kakvo je ono Martensovo.
Martensovo pitanje sa konferencije za medije u srpskom Predsedništvu može da se razume i kao neka vrsta male osvete tog potomka naciste i pripadnika Vermahta, usmerena ka Srbima i Rusima.
Postoje, naime, vektori istorije koje jedino vredi slediti i razumeti. Ti vektori danas su pod ideološkim dimnim bombama koje treba da zamaskiraju suštinu istorijskih procesa. Otuda imamo lažnu, a u stvari korporativnu levicu, etikete fašiste prilepljene svakome ko ne misli kao komanda u Briselu ili od skora ponovo u Berlinu i Martensovu zloupotrebu izjave Vinstona Čerčila, istrgnutu iz konteksta Drugog svetskog rata.
Ukoliko već pominjemo Drugi svetski rat, vredi napomenuti da je tadašnja Beogradska sekcija Jugoslovenskog novinarskog udruženja (današnji UNS) obustavila sve aktivnosti. Ratni drugovi Martensovog dede bili su prinuđeni da u Beogradu osnuju novo, okupaciono novinarsko udruženje koje srpski novinari nisu podržavali.
"Nije to malo"
Ranije ove godine objavljen je moj intervju sa švedskim urednikom i istaknutim novinarom Markusom Andersonom. Anderson i njegovi mediji naši su se pred sudom i velikim poslovnim pritiskom, očigledno zbog profesionalnog, a ne horskog izveštavanja o Rusiji, Kini i ostalim važnim temama. Banka je blokirala račune Andersonove izdavačke kuće, ali je blokirala i njegove privatne račune, kao i privatne račune njegovih novinara.
Tek na moje skretanje pažnje na ovu značajnu priču, koja ruši mitove o slobodi medija i baca potpuno drugačije svetlo na medijske, novinarske i društvene prilike u Švedskoj, UNS je preneo taj intervju, ali bez ikakvog stava o tome.
Slično je bilo kada je RT Balkan nedavno objavio da je Evropska unija odučila da bi krivično mogli da budu gonjeni ljude koji tamo na mrežama dele, odnosno objavljuju sadržaje ruskih medija.
Pitao sam mlađeg kolegu iz Uprave UNS-a hoće li udruženje zauzeti makar stav po ovom važnom pitanju. Odgovorio mi je da, nažalost, ni samo prenošenje takve vesti više nije mala stvar.
Udruženje novinara Srbije, pomenimo to na kraju, ima i svoje, uostalom veoma dobre strane, kao što je isticanje brige za novinare na Kosmetu i podrška novinarima kada se ovi nađu pod bio kojom vrstom pritiska ili pretnje, što ipak ne abolira rukovodstvo ove organizacije kada su posredi zaista osetljiva pitanja.