Pravoslavlje ili smrt

Svi imamo onog jednog poznanika koji voli da nam preko vibera šalje sadržaje za koje pretpostavlja da će nas bar malo žacnuti. Tim prije moralo me je začuditi kada sam sa jedne takve adrese prije nekoliko dana dobio vrlo ozbiljan članak o situaciji na svetogorskom poluostrvu, iz sveštene lavre Esfigmena.

Bila je to prva od brojnih – užasavajućih i zabrinjavajućih – vijesti o nasilju sa kojim će bratstvo tog manastira suočiti ovih dana. Oni kojima Sveta Gora nije isto što i Tibez znaju da to nije prvi, a na žalost, ni posljednji put da se esfigmenci nalaze pod policijskom represijom.

Moj poznanik, međutim, nije propustio da mi, nakon niza lascivnih šala (koje obavezno uključuju "popa") i slika ogoljenih ljepotica pošalje i poruku, ošišanom latinicom "sta ce biti na Svetoj Gori???? Da li je ovo izdaja pravoslavlja????" No (ošišanoj) latinici i diskrepanci između onoga kako danas vidimo sebe i onoga što jesmo vratićemo se nešto kasnije.

Najprije je važno da sagledamo nevolje esfigmanskog bratstva u istorijskoj perspektivi, ali i u vremenskom prozoru sadašnjice, kondenzovanog vremena. "Ziloti" ili "revnitelji" koji nastanjuju Esfigmen predstavljaju samo jednu od mnogih, najčešće nepovezanih i vrlo često posvađanih grupacija koje su nastale u helenskom Pravoslavlju tokom burnog HH vijeka.

Grci su na samom početku HH vijeka u mnogo čemu ličili na Srbe: bili su zavjetni narod, okrenut "velikoj ideji" oslobođenja Konstantinopolja i ujedinjenja cjelokupnog helenskog roda.

Slom u "velikoj katastrofi" tj. Grčko-turskom ratu kao i niz značajnih događaja (pobjeda nacionalista ali i integracija u geopolitički Zapad u građanskom ratu, uspon i slom pukovničke hunte, konačna pobjeda narodnog jezika, "dimotiki-ja", nad njihovim "slavjanoserbskim", "katareusom") – sve to je ostavljalo niz posljedica na grčko Pravoslavlje tj. svaki politički i kulturni lom porađao je neki protest protiv smjera u kome se Helada i helenske crkve kreću. A svaki taj protest porađao je – raskol. Tako se grčko Pravoslavlje, pored velikih i kanonskih pravoslavnih crkava, udrobilo u čitav niz manjih i uglavnom kanonski nepriznatih zajednica.

Najprije je naglo i diktirano prelaženje na novi kalendar porodilo brojne zajednice tzv "starokalendaraca", da bi se čitav niz modernističkih činova Fanara u pravcu brisanja konfesionalnih i liturgijskih razlika između Rima i "Novog Rima" (= Carigrada) takođe reflektovao kroz odbacivanje takvih poteza "vaseljenske" patrijaršije i unutar samog grčkog Pravoslavlja.

I dok su vjernici Crkve Helade (Atinske arhiepiskopije) mogli da fanarskog patrijarha dožive kao "duhovnog vođu" čije odluke ih, međutim, ne obavezuju, svetogorsko monaštvo to nije u stanju da čini, budući da je ono neposredno potčinjeno Fanaru. Da: to se odnosi i na Hilandar, koji jeste srpski manastir u smislu da su monasi u njemu – Srbi, ali koji (na opšte iznenađenje 99,9999% Srba) nije sastavni dio SPC već Carigradske patrijaršije.

I dok je većina svetogorskih manastira biralo ili da se podredi i glajhšaltuje prema direktivama patrijarha sa Bosfora, ili da im se pasivno suprotstavlja (prihvatajući patrijarha Vartolomeja ali ne sprovodeći njegove i njegovih prethodnika sumanute odluke), monasi Esfigmena su se odlučili na bespogovorni otpor njemu i njegovim prethodnicima. To ih je dovelo u crkvenu (samo)izolaciju u kojoj su oni preventivno prekinuli odnose čak i sa starokalendarskim "velikim" Crkvama.

U tom njihovom ponašanju, ipak, uvijek su nekako pravili izuzetak za nas Srbe – dok su ostale primali nerado i namrgođeno, esfigmenci su nas Srbe nekako uvijek gledali kao svoje. Po čemu? Po bespogovornoj spremnosti da stradamo za vjeru. "Pravoslavlje ili smrt" – to je njihov moto. Nekako su prepoznavali da u našem otporu kolektivnom Zapadu ima bar nešto od te konačne, granične situacije i njene beskompromisnosti.

Ovo nije prvi put da su na udaru policije. Scene monaha koji Molotovljevim koktelima brane manastir od grčke policije i ranije su obišle pravoslavni svijet kao vizuelni identifikator sudara beskompromisnosti jednog svijeta ispunjenog svetošću i svijeta beskompromisne diktature ideologije koju Grčkoj i njenoj crkvi nameće globalni gospodar.

Zašto se, međutim, vrijeme ubrzava danas a grčka policija radi ono što su posljednji put na Svetoj Gori činili samo katalonski gusari?

Kada je u jesen 2018. Fanar "vratio čin" ukrajinskim raskolnicima (od kojih mnogi nikada nisu ni bili pravoslavni sveštenici!), a ubrzo i sknadio "Tomos o autokefaliji" nekanonske "Pravoslavne Crkve Ukrajine", mnogi moji poznanici su mi sugerisali da se "vaseljenskom tronu ne žuri" i da "vrijeme radi za njega".

To već tada nije bilo tačno. Fanaru se i te kako žuri i to iz dva razloga. Prvi jeste taj što je cjelokupna crkvena politika Crkve Turske zasnovana na posuđivanju političke moći od globalnih gospodara. To znači da je kraj unipolarnog svijeta – kraj "vaseljenske moći" crkvene birokratije iz Istanbula i Šambezija. Drugi razlog, neposredno povezan sa ovim prvim, jeste sve očiglednije planirano ostvarivanje projekta "jedinstva" Fanara i Rima koje je planirano za sljedeću, jubilarnu 2025. godinu, kada se praznuje 1700 godina od održavanja Prvog vaseljenskog sabora.

Do tada treba pokoriti "nepokorne", a najprije one "u svom dvorištu". I za to će se koristiti svaka moguća represija. Što znači da je slučaj esfigmenskog bratstva indikativan kao pokazatelj totalitarnosti "vaseljenskog Pravoslavlja", koje dolazi iz Fanara.

Da su po srijedi eko-hipici koji su se nekako prokrijumčarili na Atos i da traže da se ustav Svete Gore izmijeni u pravcu "inkluzivnosti žena i svih koji se tako osjećaju", grčka policija bi im donosila ćebad, milk šejkove i čija sjemenke, a "Javno pravoslavlje" i ostali glasnogovornici NATO pravoslavlja bi pisali članke pune hvale za "hrabrost" i "viziju" tih aktivista. Ovako, to "širokogrudo", "inkluzivno" i "sveljubeće" kvazi-Pravoslavlje suzdržano ćuti i navija da "policija radi svoj posao".

No ništa novo: licemjerje je mjera svega što dolazi iz nečega konceptualno hipokritičnog kao što je NATO Pravoslavlje.

No da s vratimo mom poznaniku i njegovom pitanju. To što se dešava sa Esfigmenom samo je vrh ledenog brijega i pokazatelj jedne kulturne i ideološke presije koja se odavno ne krije i kojoj je izložena i maša SPC (sjećamo li se Bena Hodžisa koji nam je to sasvim otvoreno rekao?). No pitanje otpora tom pritisku mnogo je složenije i dublje i sveobuhvatnije od prostog dijeljenja vijesti i trenutne sablažnjenosti i zabrinutosti kojom naš čovjek pokazuje vrlinu "revnosti za vjeru".

Ravnost za vjeru nije stvar samo monaha već svakog hrišćanina. I ona se s vremenom gradi. Monasi se mole neprestano – to je poziv nama da se molimo što češće. Monasi se mole ua čitav svijet – to je nama poziv da se molimo za sve one koje poznajemo, koji nas vole i koji nas ne vole (kako upravo i kažemo u molitvi). Monasi su se odrekli svijeta da bi živjeli u vrlini – svako od nas ko želi da pođe putem vrline to može učiniti i u svijetu (starac Porfirije upravo je to znao da predloži svojoj duhovnoj djeci, kao starac Zosima Aljoši Karamazovu: živjeti u svijetu jer –kada se ti iskreno pomoliš, hiljade oko tebe će se spasiti– prema riječima sv. Serafima Sarovskog).

Mi se trenutno ne možemo tući sa grčkom policijom, ali možemo se moliti za esfigmansku braću i sa esfigmenskom braćom. Možemo se, recimo, podsjetiti da su jedan srpski episkop (sv. Petar Sarajevski) i hiljade naših predaka stradali jer su odbili da pišu latinicom te 1941. Možemo pročitati svaki dan ponešto od Vladike Nikolaja i oca Justina koji su svetootački klasici HH vijeka i koje najvatreniji revnitelji i danas čitaju i vole.

Možemo biti mnogo više od vijesti na viberu, između lascivnih sadržaja i trenutnih utisaka. Možemo biti pravoslavni život – da bismo znali da je Pravoslavlje život, kada ili ako nas stave pred izbor: Pravoslavlje ili smrt.