Pitanje je, priznajmo, smješno i besmisleno. Kakav rasista! Pa još pravoslavni! Svijet se nalazi na granici nuklearnog rata, previranje ideja i ljudi dešava se nezapamćenom brzinom, u biblijskom ključu "ustaje carstvo na carstvo" – pa zar da se dokoni zanimamo tako besmislenim pitanjima? No šta ako je to pitanje u izvjesnom smislu – sljedeći problem koji će se uvesti iz američkih kulturnih, političkih i klasnih ratova najprije u "teologiju" a zatim i u propovjed mnogih hrišćanskih pa i "pravoslavnih" teologa.
Razmislimo malo. Današnje stanje stvari kada su u pitanju tzv. "LGBT" prava ne odražava samo kulturnu porobljenost već i sposobnost dominantne kulture – a to je za Srbe i dalje ona zapadna – da problematizuje, podijeli uloge i ponudi "rješenja" za ponuđeni sukob.
U kombinaciji stvarnih nevolja (prvenstveno onih Srba na Kosovu i Metohiji) ali i medijski premljeveni, uglavnom smo većinski zaboravili policijsko lomljenje otpora prošlogodišnjem prajdu – do koga je došlo kada se američki kolonijalni... ambasador Kristofer Hil najavio u povorci. Recept je već opisan i poznat, ali zasada uspješan: konstruišeš poželjan i nepoželjan "identitet", zatim Overtonovim prozorom navikneš, normalizuješ i potom normativizuješ "novu normalnost" da bi na kraju, ako treba, i policijskom batinom ubijedio društvo u "otvorenost i inkluzivnost". Malo pomoći raznih "povjerenika za ravnopravnost građana" takođe nije na odmet.
Prepoznatljiv rukopis
Nego, vratimo se rasnom pitanju. Kako možemo da znamo da će se ono pouzdano izvoziti u svijet preko svih mogućih kanala, pa i preko ideologa NATO Pravoslavlja? Jednostavno: to se već dešava. Sve veće stranice koje služe toj svrsi već imaju odgovarajuće tekstove, među kojima prednjači (ko bi drugi!) najznačajnije glasilo koje nam kazuje šta se ima misliti kako bi se glajhšaltovalo shodno nalozima Megalopolisa: "Javno pravoslavlje", mada imamo i druge primjere.
Ukoliko vas interesuje šta to pravoslavni teolozi bliski Fanaru, ali i usaglašeni sa smjernicama kulturnog fronta okupljenog oko Demokratske partije u SAD, imaju novo da kažu – ne morate odveć gubiti vrijeme. Ukoliko poznajete ponešto od pravoslavne vjere kao i medijske taktike primjenjene u kulturnim ratovima u Americi, sigurno ste sposobni da napišete jedno takvo saopštenje: red sveprašteće ljubavi prema svakom živom stvorenju (ako je politički korektno!), red teoloških mistifikacija ("oboženje nas poziva da stvari gledamo drugačije..."), red parola i lozinki iz arsenala političke mobilizacije, tipa: "rasizam se pritajio u ovoj zemlji i preselio se na polje nesvjesnog – što ima i lične učinke i strukturalne efekte".
Ovo je već prepoznatljiv rukopis, zar ne? "Nesvjesno" je način na koji Megalopolis prikriva "esencijalno", "suštinsko", ono za šta ste krivi ne po onome što mislite i osjećate već po tome što jeste. Kao što je uzalud da se, kao Srbin ili Rus, branite da niste umobolni šovinista koji samo želi da upali tenk i bombraduje (svoj) grad: vi ste to "nesvjesno". Podsjetimo se: Vladimir Dimitrijević vodi pravnu bitku ne samo zbog toga što je napisao neki traktat o homoseksualnosti već zato što je napisao da je "samo prirodna porodica – zdrava porodica". No dok je stari verbalni delikt nalagao da se pazi šta se ima misliti i osjećati, Megalopolis nas trenira zastrašivanjem pozicije u kojoj i "nesvjesno" možeš da budeš kriv za nešto tako užasavajuće kao što je – rasizam.
Pritom, kako je dobro primjetio Met Volš, tu nema "zadovoljavajućeg odgovora", budući da se američki kulturni rat vodi na takav način da, recimo, ako se vaše dijete dok gleda crtani film identifikuje sa bjelačkim likovima – onda ste rasista, ali ako se identifikuje sa Indijancima ili crncima – onda vršite "kulturno prisvajanje" (na šta kao bijelac i, samim tim, siledžija, nemate pravo).
Izvan nametnutih šablona
Pitanje (homo)seksulanosti bilo je stvar privatnog i ličnog života sve dokle ga američka politička i kulturna moć nije iznijela kao znak pripadanja njenoj političkoj i kulturnoj sferi (u okviru "demokratizacije" nepoćudnih društava – što se zaboravljalo, naravno, u slučaju da su vazali, poput Saudijaca, bili dovoljno politički lojalni). To što to nije bilo ni tema ni problem drugih društava – nikome u tom procesu nije mnogo značilo.
Ipak, "rasizam" kao optužba se u to doba još nije mogao tako lako izvoziti. Najprije zato što postoje države i narodi koji nemaju nikakvo iskustvo rasizma i rasne netrpeljivosti, pa su sa čuđenjem gledali rasizam sa kojim su kolonijalni gospodari posmatrali svoje robove – poput Srba. U tom smislu je i analogija koja se na silu pravi između Martina Lutera Kinga i pokreta BLM savršeno besmislena: MLK se borio protiv konkretnih zakona, društvene nejednakosti zasnovane na rasizmu, protiv američkog rasizma koji je zaista postojao (i danas postoji) ali ne i protiv "rasizma" kao opšteprimjenjujeće taktike da se proglasi predačka krivica svakog bijelca na planeti za to što je bijelac.
Internacionalizacija "nesvjesnog rasizma" već se događa – možda nam je najbliži primjer trenera Južnog Sudana, Terensa Rojala Ajvija, koji se u četvrtfinalu žalio na suđenje protiv Srbije optužujući sudije da su favorizovale – našu reprezentaciju ne prepoznajući "afričku košarku"!
Iako bi se možda kao najbolji primjer rasizma mogao navesti status Nikole Jokića kod mnogih od afroameričkih sportskih komentatora, poenta nije u tome da se i sami upletemo u američku kulturno-političku matricu već da iz nje izađemo.
Najprije, zato što nas i pravoslavna kultura u kojoj živimo, i domaće vaspitanje i životno iskustvo uče da o ljudima nikada ne prosuđujemo na osnovu rasnih predrasuda (kad smo već kod Jokića – ne nedostaje, naravno, ni izvrsnih ocjena od strane košarkaških legendi poput Kevina Garneta, Trejsija Makgrejdija, Skotija Pipena, Lebrona Džemsa, Lerija Birda, dakle svakoga ko je u stanju da razmišlja izvan nametnutih šablona).
U očima bogoslova
Zašto onda možemo očekivati izvoz "rasne krivice"? Najprije, zato što se čini da je ulog u američkom kulturnom i političkom ratu toliko veliki da se čak i njena periferija angažuje u njemu. Kako drugačije tumačiti pomenuto jasno ideološko svrstavanje sveštenstva i ideologa Carigradske patrijaršije na stranu jedne stranke i jedne korporativne ogranizacije? Ako se sjetimo dosadašnjih pokušaja da se problematika "inherentnog rasizma" nakalemi na drvo srpske kulture, konstruišući srpski "antisemitizam" ili "mržnju prema Romima/Ciganima", onda možemo smisleno pretpostaviti da će se, sa pojačavanjem kulturne okupacije srpskih zemalja, intenzivirati i "borba protiv rasizma".
No da li će se to desiti u našem crkvenom životu? Tj. da li ćemo preko noći postati "nesvjesni rasisti" u očima naših bogoslova? Iako srpska bogoslovska tradicija ima vijekove iza sebe, pokazivali smo i izuzetne slabosti koje su tekle uglavnom u višim akademskim krugovima ali su se povremeno prenosile i na parohijski život.
Da je neko rekao vladiki Nikolaju ili ocu Justinu da će se pojaviti srpski bogoslovi koji će tvrditi da ne postoji srpska teologija (i još da će to postati bogoslovska moda u godinama najtežeg stradanja srpskog naroda od Drugog svjetskog rata) – vjerovatno ni ti sveti Oci ne bi mogli tako nešto da povjeruju. No pokazalo se da je slanje još nezrelih junoša u ideološki pregažene pravoslavne akademske sredine imalo svoje posljedice uvoženjem problema koje do tada nismo imali.
Nekada smo, kao studenti, u internatu na obali Ćehotine imali jedan poster na kome je pravoslavna parohija negdje duboko u subsaharskoj Africi – sa svojim zaraznim smijehom i lijepim licima koje je još ozarila blagodat Duha Svetoga, sveštenik i njegovi parohijani, naša braća u Hristu, donosili su neku svjetlost koja je značila o tmurnim i kišnim danima. No ko zna, možda je naša ljubav prema braći u Africi bila samo izraz naše "bjelačke krivice", ali još nije stigao odgovarajući srpski stipendista da nam to objasni. Orijentalizam ili kontra-orijentalizam, kolonijalizam ili inherentni rasizam, kulturna aproprijacija ili ko zna šta još za šta možemo biti krivi kao "nacionalisti" i "homofobi". Ili prosto obični ljudi koji gledaju kako se pred našim očima konstruišu optužbe čija je jedina funkcija da se osjećamo krivi za ono što nismo i nesposobni za duboko, lično, proživljeno pokajanje za stvarne poroke, grijehe i propuste koje kao ljudi i narod imamo.