Najave o zajedničkom praznovanju velikog jubileja – 1.700 godina od održavanja Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji – zatiču hrišćanski svijet u vidno različitom položaju u odnosu na tu 325. godinu. Za tih sedamnaest vijekova mnogo šta se promijenilo. No još značajnije jeste pitanje: u kom pravcu možemo očekivati dalje promijene svijeta a u kojoj mjeri možemo očekivati da će te promijene uticati na hrišćanski svijet?
Kada je 313. godine imperator Flavije Valerije Aurelije Konstantin Avgust podario slobodu vjeroispovjedanja hrišćanskoj Crkvi, jedna od nesumnjivih motivacija bio je mir u Imperiji. Hrišćana nije bilo više od 5 odsto, ali moralna snaga, društvena dinamika, sila Istine bila je u vjeri kojoj su rimski patriciji i helenski filosofi zamijerali provincijalno porijeklo (iz zabite i neznačajne Judeje), kulturnu i filosofsku nerafinisanost i odveć silan vjernički entuzijazam.
Ni tadašnjim ostarjelim konzervativcima paganizma ni postmodernistima antike (koji su tvrdili da vrline i trajnih uvjerenja i nema), nije bilo shvatljivo da postoje ljudi spremni da zbog svojih uvjerenja budu meso za lavove u areni. Pa ipak, Hristos je pobijedio i prezir starine i relativizam Carstva koje je u sjaju počelo da truli i implodira.
No nova vjera donijela je i nešto nečuveno antičkoj postmoderni: uvjerenja da Hristos jeste Istina, što znači da je Pilatovo ubjeđenje da je istina nedostupna – netačno. Hristos jeste Istina, jedina Istina, što znači opet da se o Njemu treba govoriti istina. I ako su se i prije 313. pojavljivala razna krivovjerja, pa i slike, fantazije, poetski nanosi, teološke netačnosti, razmišljanja o teološkim sivim zonama (tzv "teologumeni") – sve dok hrišćanstvo nije postalo "vaseljensko" (dok nije naselilo naseljivi i kulturni svijet – οικουμενή), te rasprave su se rješvale bilo polemikom između autoriteta, bilo saborima onih crkava gdje se problem pojavio.
Te 313. hrišćanskoj vjeri je data mogućnost da bude javna religija u religijskom pejzažu Carstva. A to je značilo ne samo da je sada moguće propovijedati Jevanđelje bez opasnosti od mučeništva već i da je stvar hrišćanske vjere postala stvarju Imperije.
Zato teško može da bude čudnim interes istog tog imperatora Konstantina da reguliše teološku polemiku koja se ubrzo pojavila u Aleksandriji, ali je brzo zapalila čitavu "vaseljenu", pa čak otišla i iza predjela Carstva.
Bog jeste Jedan, ali u Njemu tri ličnosti žive u neprekidnoj ljubavi
Sveštenik Arije, čuveniji gradski propovjednik u Aleksandriji, školovan u Antiohiji, počeo je da govori o Hristu kao o "prvoj tvari" koju je Bog stvorio da bi kroz njega tj. nju stvorio svijet. Spasitelj čovjeka i kosmosa tako bi bio "nešto između" Boga i čovjeka – viši od ostalih stvorenih bića, ali beskrajno manji od Boga. Takvo tumačenje je imalo dosta pristalica. Bog je za Arija bio Monada, Jedno, u kome ne može biti nikakve razlike. To što ga Jevanđelje naziva Ocem i Sinom i Svetim Duhom – za Arija bi bilo samo stvar metafore. Helenska filosofija i jevrejska pobožnost mogle su da prihvate samo takvog Boga – monoteizam kao propovjed o Bogu bez razlika u Njemu samom.
Pobožan i popularan, Arije je mnoge u Aleksandriji i u hrišćanskom svijetu uvukao u konflikt koji se zbog njegovog tumačenja suštine hrišćanstva otvorio sa njegovim episkopom – Aleksandrom Aleksandrijskim. Jer, ma koliko bila zavodljiva Arijeva verzija hrišćanstva, imala je i ozbiljne manjkavosti. Jovanovo jevanđelje jasno kaže da Slovo Božije "u početku bijaše u Boga". Govoriti da je Bog nekada bio bez Slova znači tvrditi da je Bog bio beslovesan. Takođe, učenje o tome da je Sin Božiji zaista na jedinstven način Sin, izvan svake metaforike, a samim tim i da je Bog Hristu Otac – predstavlja najvažnije učenje hrišćanstva. Bog jeste Jedan, ali u Njemu tri ličnosti žive u neprekidnoj ljubavi, u prožimanju iznad i izvan vremena.
Uostalom, da bi čovjek mogao biti spašen, to je mogao da učini samo Bog, a ne ma kakav stvoreni instrument, makar najsavršeniji. Zato je Bog i postao čovjek. A postao je upravo čovjek da bi spasao čovjeka i svijet. Dakle: centralno vjerovanje hrišćanstva nije ono da je čovjeka spasao neki polubog-polučovjek nego Onaj koji je u Bog i čovjek, Bogočovjek. Tako su tvrdili Aleksandar Aleksandrijski i njegov đakon i nastavljač – Atanasije, potonji Sv. Atanasije Veliki.
Da bi se stvar od tolikog značaja razriješila, morala se postaviti na svjetski nivo. Prvi put se sazvao sabor koji je bio – vaseljenski. Od Španije, preko najjužnije tačke poznate Afrike, od krajeva varvarskih zemalja na sjeveru do episkopa koji su došli iz Persije sa kojom je Carstvo neprekidno ratovalo – svi su pozvani da se o uznemirujućoj polemici izjasne u Nikeji, gradu blizu tačke gdje se tek počeo graditi Novi Rim (koji takođe nije bio izgrađen za dan!).
Rasprave na Saboru 325. godine
Sabor je zaista otpočeo 325. godine, programskim govorom cara Konstantina u kome je iskazao svoju ideju o odnosu Imperije i Crkve: Imperija će se brinuti o Crkvi, ali i Crkva ima da se brine o imperiji. On će biti "episkop spoljnih poslova Crkve" ali Crkva onda mora da se brine za unutrašnji poredak Imperije.
Zato se takav model odnosa i naziva konstantinovski ili imperijalni model odnosa Crkve i države. U teoriji, kada su i car i patrijarh ljudi na nivou duhovnog zadatka, taj model je poprimao izgled "simfonije", saglasja Crkve i Imperije, oličenu dvoglavim orlom romejske, srpske i ruske heraldičke tradicije. Dovoljno je bilo da car ili obojica ne budu na tom nivou da umjesto simfonije imamo represivnu kakofoniju jeresi i nasilja (kao, na primjer, u slučaju monoenergizma, ikonoborstva, unijatske politike u Lionu i Ferari-Firenci).
Rasprave na Saboru su bile vrlo oštre – u pitanju je bila istina o Istini, a premda je i tada i tamo bilo karijerista, relativista, nadobudnih sveznajućih loših teologa i ćutljivih gledača svoga posla, glavni tok je bio toliko usijan da je porodio kasnije predanje o Svetom Nikoli kako u sasvim srpskom stilu polemiku prekida šamarčinom Ariju (zbog čega je udaljen sa Sabora).
Ono što nam sačuvana dokumenta daju nije manje zaoštreno iako je nemamo detalje o fizičkim obračunima. Pravoslavni su navodili mjesta iz Svetog Pisma koja su opovrgavala Arijevu interpretaciju, ali su arijanci za svako od njih nalazili načina da ih dezavuišu tako što će zatamniti razliku između, recimo, naziva Sin Božiji kada se u jevanđeljima govori o Hristu i sintagme “sinovi božiji” koja se upotrebljavala u Starom Zavjetu. Na kraju je stvar presječena tako što je Osija iz Kordove (Španija je dugo bila bedem Pravoslavlja!) sugerisao da se u ispovjedanje vjere kesarijske Crkve samo doda riječ da je "Sin jednosuštan Ocu".
Arije i najtvrđe njegove pristalice nisu htejele ni da čuju o mogućnosti da su Otac i Sin iste suštine tj. da je i Otac u pravom smislu Bog i Sin – Bog (i Duh Sveti – Bog), a čitava Trojica i dalje – Jedan Bog. No Nikejski simvol vjere postao je osnova za sva ostala teološka promišljanja a sam Nikejski sabor – model vaseljenskog sabora. I premda se bitka za razumijvanje i prihvatanje odluka Sabora produžila sve do Carigrada 381, a na Zapadu (gdje su arijanstvo nosili Goti, koji su ga primili kao svoju vjeru), rasprave su trajale do duboko u VII vijek.
Ne postoji vjerovatno nijedan aspekt hrišćanske, pa čak ni posthrišćanske kulture u kome nećete naći neki trag Prvog vaseljenskog sabora. Za svaku grupaciju koja se nije slagala sa pravovjernim hrišćanstvom, Oci sabora su postali negativci, zli episkopi koji iz čiste obijesti muče i progone dobre jeretike, mirne disidente koji samo hoće da budu pušteni na miru.
Već za vrijeme Reformacije takav imidž Nikeje usvojili su svi koji su odbacili učenje o trojedinom Bogu, a danas se mit o "zloj Nikeji" neprekidno emituje iz pera islamske apologetike, Jehovinih svedoka, Dena Brauna (sjećate se "Da Vinčijevog koda"?) i ostalih popularizatora hrišćanstva kao "zavjere"... U suštini svako kome je istorijsko hrišćanstvo a naročito Pravoslavna Crkva na udaru, obavezno će udariti po Nikeji 325. godine.
Jubilej Nikeje pokazuje da je sila i dalje tamo gdje je bila uvijek – u Hristu Slovu i Istini
Svijet se u mnogome izmijenio od tada. Februarskom revolucijom smijenjen je a boljševičkim mecima u Jekaterinburgu 16.7.1918. ubijen je (za sada) posljednji hrišćanski imperator i njegova porodica. Vaseljena se proširila odavno daleko od njenih antičkih granica, u novi svijet. Hrišćani, i to oni koji tvrde da baštine nasljeđe Nikeje, i dalje su najbrojnija vjerska zajednica na planeti.
Pa ipak, doba "post-istine" odrazilo se čak i na mnoge koji danas tvrde da predvode hrišćanske zajednice. Recimo, za sljedeću godinu je pripremljen veliki projekat "ujedinjenja" hrišćana koje predvode Rim i Carigradska patrijaršija, usaglašavanje pashalije, vjerovatno i zatamnjivanje dogmatskih razlika ali sve to zapravo nema nikakve veze za Nikejom – ona je tu samo povod. Štaviše, rimski pontifeks koji tvrdi da "sve religije vode ka Bogu" svakako da može da računa sa popularnošću kod milijardi ljudi čije je čulo za istinu rastočeno relativizmom i nihilizmom, no njegova gledišta ne samo da nemaju nikakvu vezu sa Ocima Nikeje već stoje u čistoj suprotnosti.
Nije se mnogo u istini utvrdio ni patrijarh u Istanbulu – čovjek koji je do jeseni 2018. priznavao kanonsku Crkvu u Ukrajini a zatim, nasuprot samome sebi i kanonskom pravu, ne samo "legalizovao" raskol već benzinom gasio požar nasilja u kome kriminalni krugovi tuku pravoslavne mitropolite, monahe i vjernike.
Istina je i u prvom i drugom Rimu postala vrlo rastegljiva i nepotrebna kategorija, pa je savršeno besmisleno da ljudi kojima istina ne postoji praznuju jubilej Nikejskog sabora. U svijetu post-istine i performativne pobožnosti (ako i takve!), jubilej Nikeje 325. godine pokazuje da je sila i dalje tamo gdje je bila uvijek – u Hristu Slovu i Istini i našoj riješenosti da nepokolebljivo živimo jevanđeljske ideale u svijetu bez ideala i vrline u svijetu koji je zaboravio tu riječ.
Srbi često slave Sv. Nikolu, ali sve manje prenose kazivanje o njegovoj nepokolebljivosti. Pa, ipak, kada su se još u srednjem vijeku, u Humu i Bosni, srpski plemići kleli da će ispuniti neki dogovor, često su kao svjedoke navodili "318 nikejskih Otaca".
Pa i danas, na Romaniji, kada se za slavskom trpezom lomi "kolač", čuju se drevne riječi o "318 nićejskije bogonosni otaca koji sabor saborovaše, Arliju (= Arija) bezumnog obličiše, vjeru pravu utvrdiše i ostaviše da i mi vjerujemo". U doba postistine, gdje je sveštena nit sa starinom nepoželjna i prognana, ili dovedena do besmisla i svedena na ritual bez ikakve posljedice po etos, više od "jubilejnih praznovanja" svjetlost će nam pokazati taj govor iz vijekova, obred natopljen nikejskim saborom kao – nikejskim etosom nepokolebljivosti.