Kraj kraja istorije i znakovi vremena

Vjerujem da ne postoji čovjek sposoban da bez ožiljaka na duši gleda prizore iz Svete Zemlje ovih dana. Ne postoji životna trauma, gubitak najbližih, doma, života, koji te može učiniti spremnim da ravnodušno posmatraš roditelje kako u naručjima nose i stežu svoje mrtve trogodišnjake, pa čak ni da razumiješ mase koje šutiraju obnažene djevojke one druge strane. Sveta Zemlja, Izrailj, Palestina... kao da je vrelo ljudskog stradanja ambisno duboko i nesagledivo, a znaci vremena koji se tamo ispisuju većini čovječanstva izgledaju upravo kao semitska pisma, jevrejsko i arapsko.

Jer kada vidi nešto napisano na njima, čovjek koji ne govori arapski ili jevrejski samo može da shvati da ti natpisi nešto znače, možda može i da sluti da znače nešto daleko i nerazumljivo. Pa čak i kada naučimo nazive i vrijednosti slova tih pisama, i dalje nam ostaju nepoznata: Semiti ne pišu, osim u svojim svetim spisima, vokale, pa moraš najprije znati šta piše da bi mogao da raščitaš napisano. Ne vrijedi obratno. Bez znanja o sadržaju, nećeš umetnuti ni izreći vokale, ni riječi.

Da bi čitao ivrit ili arapski, moraš unaprijed znati šta tamo piše.

Ili bar imati predznanje šta bi moglo da piše.

Drugim riječima: da bi osmislio napisano, treba ti ključ. A taj ključ je već u tebi: on je tvoj jezik, kultura, nacija, vjera, ili sve to zajedno. Bez tog ključa ne čitaš ni pismo ni svijet ni istoriju. Ne znaš da li ono što imaš da kažeš započinje prije 3.000 godina ili krajem 19. vijeka. Bez tog ključa nemaš perspektivu. A ona je takva da ta perspektiva – izrailjska ili arapska – daje ljudima istovremeno da nanose bol i da trpe ono od čega bi se moralo sići sa uma.

I jedino što možemo da raščitamo iz neraščitljivoga jeste težak ali neumitan zaključak: istorija se vratila, nakon što je proglašena mrtvom ili bar nestalom decenijama. Krvava, mučna, sa više stradanja nego slave, ali neumoljiva. Od propagandnih uradaka do zvaničnih saopštenja, preko vojnih i političkih analiza do onih potresnih slika.

Živimo kraj kraja istorije.

Jedan svijet je prestao da postoji.

Besmislena demagogija

Kada, pak, čujemo briselske birokrate da Srbiji obećavaju maglovitu "evropsku perspektivu" u zamjenu za potpuno identitetsko, političko, ekonosmko samouništenje, čovjek se pita: odakle su se ovi ljudi stvorili? Ta bića kao da pripadaju po svemu – po politici (danas svugdje nemoćne) sile, po načinu na koji se oblače, po retorici koju papagajski reprodukuju – jednom davno odumrlom svijetu.

Besmislena demagogija koju "evropski zvaničnici" danas iznose i zapadnoevropska malograđanština koju prodaju kao "evropske vrijednosti" – sve je to pregaženo i napušteno. Da se ne vrzmaju oko Kosova i Metohije i da ne šalju svoje aparatčike po srpskim zemljama, Brisel i Vašington bi pripadali skorijoj kulturnoj prošlosti Zapada, bili bi samo živi eksponati jedne prevaziđene mode, na njih bismo gledali kao na "Abine" stare spotove ili na američke filmove iz devedesetih.

No oni čvrsto vjeruju da su Srbi posljednji ljudi na zemlji željni "kraja istorije i posljednjeg čovjeka". Željni njihove lažne eshatologije u kojoj mijenjaš sebe za njih.

Možda smo ih i mi malo prevarili. Možda su zapravo povjerovali u to da mi hoćemo da zamijenimo Kosovo za "Zaru" budući da smo masovno sebe ubjeđivali da nećemo dati Kosovo ali da je ipak važno i da imamo "Zaru". Nismo li i sami često navodili "premudrost" o "balkanskim narodima" koji "prave više istorije nego što mogu da progutaju" (kao da su baš ti narodi – a ne imperije – donosili taj "suvišak" istorije)? Nismo li i sami, proživjevši poneki rat, poželjeli da nas bar jedna porcija istorije zaobiđe? Njima se očigledno činilo da je naša želja za odmorom od istorije njihova prilika da nam prodaju svoju ubuđalu robu koja više nigdje ne nalazi kupca.

Ursule i viole, analene i borelji, kušneri, šolcovi i Kristijan Šmit (ne onaj Kristijan Šmit iz Vodolaskinovog romana!) – sva ta ekipa neodoljivo svojom nepostojećom energijom podsjeća na posljednju generaciju komunističkih vladara sa kraja osamdesetih. I upravo takvi su konačno došli da nam kažu ono što smo (uglavnom) znali, ako smo željeli da znamo: ili Kosovo ili oni.

Svi su tu da nam ponude san o "standardu" u društvu neprekidnih protesta, da nam ponude "kulturu" čiji smo baštinici, po nepogrješivom shvatanju Dragoša Kalajića, danas više Rusi i mi nego oni sami, da nam ponude kolonijalni status, apatiju i samoću sa kojima žive i sami. Da nam ponude sopstveni blijedi lik, sivilo Megalopolisa u kome su svi nasmijani samo tamo gdje društvena konvencija nalaže da se uputi osmijeh. Da nam ponude kraj čovjeka koga ništa ne boli jer i ne zna šta je bol.

Nudi nam se da svoju Svetu Zemlju, u kojoj su naše majke držale ranjenu ili ubijenu našu djecu, zamijenimo za bezbolno društvo u kome se djeca ni ne rađaju jer štete okolini. Užasna je istorija, a jedino pogubnije od nje: "kraj istorije" u kome čovjek pristaje da sebe ukine zarad biopolitičkog diktuma Megalopolisa, zarad svođenja sebe samoga na obezličenu robu bez prošlosti i budućnosti.

U istoriji i izvan nje

Istorija se vratila – makar niko od nas to ne želio. Ne tako davno, prije desetak godina, pitao me je poznanik sa studijskog boravka u SAD, da li i dalje mogu da vjerujem u hrišćansku apokalipsu kada vidim predstavnike 20 različitih naroda i religija kako svi sjedimo u tržnom centru u Istanbulu na isti način na koji smo sjedili u Solt Lejk Sitiju, i mirno pijemo svoj frape. "Istorija se zaista završila i samo je pitanje kada će ljudi poput tebe to da shvate", rekao mi je poznanik, "a hrišćanska i svaka druga apokaliptika tu je samo kao ostatak naših strahova od jednog surovog Boga".

Možda se čini čudnovatim, ali kada Hristos opisuje znakove kraja vremena, Njegova slika ne uključuje "surovog Boga" već bezdušnog čovjeka (up. Mt 24,12). Svi znakovi koje je On dao kako bismo razaznavali "da je pred vratima" (Mt 24,33) prisutni su: ako "kraj istorije" treba da dođe, neće to biti onaj Fukujamin i "evropskih perspektiva" već onaj eshatološke slutnje hrišćanstva. No, uporedo sa potrebom da se "straži" i "bdi" (Mt 24,42: 25,13), sam Hristos je razvejao svaku našu iluziju o tome da možemo fiksirati "dan i čas" kada će se On pojaviti na horizontu (up. Mt 24,36, Mk 13,32).

Živjeti kao hrišćanin zato znači paralelno živjeti u istoriji i izvan nje, prolaziti kroz poprište čovjekovog stradanja ne gubeći nadu u Hrista i Carstvo koje tek treba da dođe. To i jeste zavjetna svijest – živjeti u ambisu nesagledivog jada, svog i tuđeg, ali ne gubiti usmjerenost na Carstvo nebesko ni kada pođeš u bitku, kao te 1389.

Ni istorija bez kraja (Jer Hristos dolazi! Maran ata!), ni kraj (bez) istorije (ne, uređenje svijeta oko megalopolisne eshatologije u kojoj smo srećni jer, i dok, kupujemo, neće razriješiti dramu ljudskog bivstvovanja). Kao konkretni zadaci za svakog od nas, hrišćansko dvojedinstvo podrazumijevaju čovječnost i hrabrost istovremeno. Dakle: ni neprekidna mržnja i dehumanizacija drugog, uključujući i neprijatelja, ni pristajanje na đinđuve "evropskog sna" u zamjenu za biser zavjetne Zemlje i svijesti.

U vremenima kada se istorija vratila, na samom dodiru sa apokalipsom, Srbima će vidovdanska etika biti jedini način da pojmimo svijet oko sebe, smisao događaja i naše mjesto u njima. Vrijeme je da i politička elita, voljna da čuva veze sa zalazećim zvjezdicama na plavoj zastavi, shvati da ta zastava nije nebo niti te zvijezde sijaju bilo kome. Čak ni onima koji ispod njih žive.