Nikoljdan je tu: studenti već polako traže potpise u svoje indekse, iako je ostala još poneka sedmica ovog semestra.
Kada bi to bilo moguće, profesorima bi trebalo zabraniti otvaranje prvih stranica indeksa: na njima se čovjek uvijek susreće sa razlikom između maturanta-brucoša (koji nas gleda pogledom punim očekivanja) i studenta treće ili četvrte godine (koji uvijek odaje sebepoimanje čovjeka koji je shvatio život vidjevši njegov koncept, takoreći životnu skriptu).
No možda najteži utisak poređenja brucoša i studenta ostaje kada, uporedivši sliku sa početka studija i lik sa njihovog kraja, vidimo koliko se današnji čovjek estetski unifikovao: sve izmjene, korekcije, frizure, modne diktature uglavnom odaju konfekcijsku jednodimenzionalnost. To ne znači da studenti nisu savladali zadatke, "ishode i ciljeve" planova i programa – u izvjesnom smislu, njihov izgled i usmjerenost na uspjeh upravo jesu dokaz da su krenuli u pravcu koje "savremeni tokovi u akademskom obrazovanju" podrzaumijevaju.
Pa i čitav taj novogovor naših "priručnika za izradu studijskih programa" samo je jedan od fenomena u svijetu u kome čovjekovo biće postaje sve pliće. Ponekad se čitava pojava redukuje na "zaglupljivanje", iako nije po srijedi (samo) zamijena intelektualnih sposobnosti hipertrofijom informacija. Takođe, ni problemi sa empatijom ne iscrpljuju demonski karakter sebecentričnosti koju diktira Megalopolis. Ako se čovjekovo biće i dalje uopšte smije opisati metafizičkom simbolikom, onda se čini da je po srijedi redukovanje višedimenzionalnosti čovjekovog bića na samo jednu dimenziju.
Nije teško ugledati koliko se takav duh epohe kosi sa hrišćanskim doživljajem života: "Duboko je srce čovekovo – ko će ga ispitati?" (Ps 64,6) još u Starom zavjetu pitao se prorok i pjesnik. Čovjek i svijet su pred Bogom postojali ne samo kao mikrokozm(os) i makrokozm(os) već kao ambisi koji se dozivaju: mitropolit Amfilohije bi za ponekoga znao da kaže: "dubok je čovjek", što bi značilo da iz nekog bezdana duše tog čovjeka, uz sve drugo lijepo ili tragično što bi o njemu imalo da se kaže, još se doziva Spasitelj. Života je u nama uvijek tako mnogo – po svemu što jesmo, mi smo raskršća i slojevi onih prije i poslije nas. Mi smo ono tj. Onaj koga smještamo u sebe, u svim našim mnogobrojnim slojevima i dubinama, Onaj koga slavimo u tom toku u koji smo se uključili rođenjem ali u kome možemo ostati samo ljubavlju.
Slava, krsno ime, ujedno je jednostavan i vrlo složen fenomen. Sa jedne strane, ne postoji ništa intimnije i poznatije nam. Praznik koji se sa oca prenosi na sina i čija je suština da se porodica okupi oko svetitelja kojeg slavi kao zaštitnika. Sa druge strane, etnološka i antropološka istraživanja – pored crkvene prakse i srpskog bogoslovlja – istražuju je i još uvijek nalaze nove ritualne i ostale slojeve.
Veselin Čajkanović je u krsnom imenu razaznavao ostatke "stare vjere" a udaljavanje srpske kulture HH vijeka od crkvenih ishodišta često je prenaglašavala ovaj sloj, ponekad gotovo sasvim redukujući slavu na svetkovinu pretka. No ako je "slavljenje pretka" iz "stare vjere" moglo biti hristijanizovano i, štaviše, naglašeno tokom vijekova strane okupacije, već je duh kasne moderne poništio naše sebepoimanje kao bića na raskršću predaka i potomaka.
Metafizika nepripadanja sebi i etika obaveze prema onima prije i poslije nas uništena je biopolitičkim prevaspitavanjem čovjeka: "da nam se ne ugasi krsno ime" predstavljalo je početnu i krajnju tačku srpske etike, razlog zbog koga se borilo i stradalo, govorilo i ćutalo. Tragedija ugašene svijeće postala je najprije nevažna za sanjive ambicije čovjeka moderne da bi danas bila svjestan i svojevoljan izbor mnogih čija se eshatologija i svrha ograničava na uređenje sopstvenog prostora katalogom tržišnih sadržaja.
Jednodimenzionalni čovjek nije u stanju da shvati ni to da svoje biće duguje precima, ni to da je usmjeren ka onima poslije njega – zašto bi mu onda savremenici bili bilo šta osim slučajno sudarenih čestica? Ponekad, na najtradicionalnijoj od svih slavskih proslava, guslar uzme gudalo da dozove pretke, obodri prisutne, obeća potomke.
I dok većina prisutnih stoji u sveštenom, liturgijskom miru, poput one Andrićeve scene iz romana "Na Drini ćuprija", već se desi da poneko od prisutnih nastavlja da neometano komentariše kvote na kladionici ili događaje iz rijalitija. Glas kneza Lazara nema šta da poruči tom čovjeku ne zato što je on izdao vjeru, već zato što se dubina u kojoj se pojavljuje episki eho spljoštila, ispraznila.
Otuda, valjda, toliko nekada nedostojnih tema na današnjim slavama. Naravno, slava nikada nije bila isključivo niz pobožnih zdravica i bogougodnih priča – u njenom toku su se pojavljivale sve važne i manje važne teme koje kumovi i prijatelji dijele: zdravlje, blagostanje, sudbine i poslovi bliskih ljudi. Hrišćanstvo u slavi nije samo sadržaj već i perspektiva: naša teologija je od Svetog Atanasija Velikog do Čestertona znala da kaže da je Bog poput Sunca – njegova svjetlost nije samo ono što vidimo već i ono čime vidimo svijet oko nas.
Zamijena hrišćanske vjere jednom bezličnom opuštenošću nije zato "relaksirala" teme, već ih je banalizovala. To se možda najbolje može vidjeti po mjestu politike na slavi nekada i sada. Danas se ona ili izbjegava, jer je karakter političkog obilježen partijskim kampanjama i djelovanjima, pa je najbolje prosto ćutati o politici (da bi se izbjegao konflikt u partijskim pripadnostima između gostiju) ili se strasno komentariše, nadajući se da će obzir drugih gostiju dozvoljavati onom aktivisti da reprodukuje signal koji mu je iz centrale naložen. Ako se nađu dva užarena aktivista, eto slavske svađe.
No nekada nije nužno moralo da bude tako. Ovdje se možda najbolje vidi zamijena zavjetnog i političkog: dok je nekada Zavjet oblikovao šarenilo srpske politike, danas politički život poima (kosovski) Zavjet (oslobođenja i ujedinjenja) kao samo jednu od tema, pa čak i metoda partijske mobilizacije. Ne tako davno, na vijesti o dešavanjima na Kosovu i Metohiji, stari Hercegovci bi procijenjivali samo "kako je to za Srbe". Dalje se nije išlo. Postojala je svijest o zamjenjivosti ljudi, trajnosti Zavjeta, obavezujućem karakteru krsnog imena za sve Srbe ma gdje živjeli i ma kako slavili.
Jednodimenzionalni aktivista današnjice to nije u stanju da shvati. Uostalom, kao zamijena za politiku uvijek su tu sport (i "tiketi") i industrija banalizacije. Porodica ostaje kao moguća tema, ali lišena "neprijatnih" očekivanja od mlađeg svijeta: protok vremena je najznačajnija jeres svijeta vječite mladosti.
Slave su nas nekada vaspitavale da upoznajemo jedinstvo u različitosti srpskog bića u svim njegovim krajevima. Istorijska istraživanja slave nemoguća su bez uvida u sve dimenzije srpskog kulturnog i narodnog prostora.
Tako je, recimo, danas malo poznato i navođeno da se svojim krsnim imenom (Sv. Mihajlom i Sv. Đorđem) zaklinju humska gospoda Radič i Beljak Sanković u svojoj povelji Dubrovčanima 1391. godine. Sa spomenom Đurđevdana kao "Svetog Georgija, moga krsnog imena" susrećemo se opet na istom prostoru, ali 1466. godine, i tu u zavještanju gosta Radina Butkovića.
Vijekovi turskog ropstva su kristalizovali slavu kao kućnu liturgiju, središte zavjetnog pamćenja i obećanja. To, ipak, ne znači da se ritualna prilagođavanja sredinama i okolnostima nisu događala već u tim vijekovima: dinarka seoska mikrokultura i južnosrpska urbana mikrokultura sigurno su se i tada u ponečemu morale razlikovati.
Već u XIX vijeku, kroz književnost i putovanja, Srbi su upoznali razliku i jedinstvo slavskih običaja i rituala: "Ivkova slava" teško da je zamisliva na Romaniji toga vremena, ali tim ne manje je i ona naša. Slava nas je učila da razaznajemo važno od nevažnog, suštinu od forme, zavjetno središte i njegovih manifestacija – umijeće toliko daleko od savršene posthrišćanske indiferentnosti "urbane" slave i prepotentne ritualnosti mnogih od naših domaćina koji će nas ubjeđivati da su u (pri)gradskom stanu "sačuvali sve stare običaje" – zaboravljajući počesto ono najvažnije: ljubav i brigu za svaku srpsku i pravoslavnu dušu koja danas u strahu ili nevolji dočekuje praznik.
Slava nas je uzdizala iznad malih sredina u kojima smo rasli, učila da smo doma svugdje gdje slavska svijeća gori, opisivala nam intimnu kartu Otadžbine preko granica koje je uvijek crtala tuđinska ruka da bismo se podijelili na ove i one Srbe. No tu geografiju slavske Otadžbine podjednako nastoje da okrnje pomenute granice koliko i filistarska usredsređenost na svoje: načelo ibi bene, ubi Patria stoji u suprotnosti sa saznanjem: gdje je slava, tamo je Otadžbina...
Nikoljdan je – i svi srpski studenti idu svojim kućama, da slave kao domaćini ili gosti. Da se susretnu sa svijetom u kome će im toliko toga tražiti ne da prosto izdaju koliko da zaborave, da ne osjete, da puste da u njima odumre. Na slikama u indeksima i na licima najčešće se, ipak, ne izmjene oči. One još nekako kao da govore da sa nama nije gotovo. Da je ostalo srca. A gdje je srce naše, tu će biti i blago naše.