Bogoljub Šijaković manje je poznat onima kojima nije predavao i kao humorističan čovjek čije antičke sentence često raskrivaju suštinu stvari. Od mnogih njegovih nezapisanih učenja ovih dana mi se naročito bliskom čini misao koju nam je još kao (neformalnim) slušaocima njegovih predavanja davno izrekao: "Zapadni izvori moći uvijek su uspješno predvidjeli svaku krizu i rat koji su izazvali."
Ne treba mnogo pameti da se razazna isti geopolitički potpis iza napada na muzičku dvoranu u Moskvi i u slučaju opsežne akcije mobilisanja svih raspoloživih snaga za novu rezoluciju o tragičnim događajima iz 1995. godine u mjestu rođenja moje majke.
Možda su na dalekom dometu neposredni izvršitelji, ali smisao je isti: razoriti bar minimum povjerenja i ljudskosti između pravoslavnih Rusa i srednjoazijskih islamskih naroda tj. između Srba i Bošnjaka na prostoru na kome živimo i koji doživljavamo kao otadžbinu.
Iako srpska javnost odnose između Rusa i islamskih naroda u Rusiji posmatra uglavnom kroz slike čečenskih vojnika na ukrajinskom ratištu, svako ko bolje poznaje društvenu situaciju na prostoru bivšeg Carstva svjestan je krhkosti međusobnih odnosa Rusa i brojnih muslimanskih naroda, kavkaskih i srednjoazijskih.
Rusija (tj. Ruska Federacija) se trudi da ne bude nacionalna država ruskog naroda već više neki zajednički društveni okvir u kome će se i drugi narodi osjećati kao svoji na svome.
Društvena dinamika Moskve, u koju se kavkasci i srednjeazijati neprekidno doseljavaju, vrlo je osjetljiva ravnoteža između ruskih starosjedilaca i novopridošlih doseljenika – neuporedivo više odanih svojoj religiji, tradicijama, porodičnim vezama. Zato je maskiranje istinskog naručioca terorističkog čina u Krokus sitiju u formu islamskog terorizma izvedenog rukama Tadžika trebalo da eskalira napetosti između ruskih žrtava i navodno islamističkih izvršilaca. To im, naravno, nije uspjelo.
Međutim, drugi pokušaj zabijanja klina – tačnije: kopanja po ranama – između muslimana i pravoslavnih, onaj čijem izvođenju svjedočimo danas pokušajem reaktualizacije optužbi protiv Srpske u Generalnoj skupštini UN, sigurno da neće biti tako lako spriječiti. Oprečno kvalifikovanja čitave tragične istorije odnosâ Srba i Bošnjaka, pa i onih stranica iz ratnih godina, danas se ustalilo kao minimum samopoštovanja i sebepoimanja kod oba naroda. Zato nije potrebno mnogo gurati da bi se "region" opet bacio u provaliju.
Kome, međutim, tako nešto ide u korist? Onima koji zaokružuju kolonijalni prostor i kojima su svi ovdašnji narodi zanimljivi kao "svježa krv" i jeftina radna snaga ili zemlji i civilizaciji koja se trudi da postigne koegzistanciju i saradnju između pravoslavnih hrišćana i muslimana doma i u svijetu?
Odnosi između muslimana i pravoslavnih hrišćana nisu lako saglediv tok, ni u prošlosti, niti u sadašnjosti.
Nije ovdje ni mjesto ni vrijeme da ponavljamo istorijske tokove, političke konstelacije i religijske nesporazume – na srpskom jeziku teško da će iko napisati bilo šta približno umno, stilski besprekorno i znalački pronicljivo na nivou Darka Tanaskovića.
No nije bez značaja ukazati da se u trenutku u kome pišemo kod svih muslimana svijeta osjećaju posljedice evroazijske paradigme ruske spoljne politike ali i moći Rusije da integriše Čečeniju, nađe prostor za islam u javnom životu, pomogne Sirijsku arapsku republiku i bude jedini oslonac stanovništvu Gaze.
Osjeti se to čak i među našim muslimaskim svijetom, od koga su mnogi počeli da preispituju svoj odnos prema "negativcima" i "pozitivcima" u globalnom teatru. Na žalost, ali očekivano, vrijedi pravilo da su za zdravorazumsko posmatranje stvari spremniji obični, "mali" ljudi, koji bolje slute dobre i zle namjere, ali i osjećaju sažaljenje i sastradavanje sa slikama razaranja i smrti.
Zato će sarajevska "inteligencija" – svjesna političkih zasluga i dugova kolektivnom Zapadu – sama sebe zavaravati mitom o "evropskim muslimanima", onim "izabranim" da budu "most između Istoka i Zapada", fantazmagorijama o "evropskom Jerusalimu" i "bosanskoj posebnosti" – samo u svoja četiri zida dopustiti sebi da se saosjeća sa Gazom.
Ali nikada, a možda ni tada, neće se usuditi da to javno kaže, svjesna surevnjivosti Kolektivnog zapada koji ne prašta sumnju u njegove političke i medijske aksiome. Uz rijetke glasove disonance, ovaj NATO islam – koji najčešće i nije religijski već čisto post-religijski, kulturološki – ostaće u Sarajevu dominantna politička snaga i danas, u trenutku kada bi se pravoslavni svijet i islamski svjetski ummet morali bar pogledati sa poštovanjem i razumijevanjem kao prognanici iz bajkovitog Fukujaminog globalnog sela.
No zašto? Šta bi to multipolarni svijet donio vaseljenskom Pravoslavlju i svjetskom islamu, a što ne bismo mogli da dobijemo kao folklorni poslušnici Zapada? Jasno je najprije koja bi bila sudbina svake posebnosti, svakog identiteta, svakog uvjerenja u distopijskoj apokalipsi kulture poništavanja.
Ipak, samo multipolarni svijet podrazumijeva svijet u kome uopšte postoje religijske i kulturne tradicije kao stvarnost. "Svijet bez religije" već je pokazao svoje ružno i agresivno lice: posthrišćanski kolonijalizam Zapada XXI vijeka očigledno nije ništa manje aktivan u razaranju drugih od onog lažno "hrišćanskog" iz ranijih vijekova.
Zapravo, univerzalističo samopoimanje Zapada pokazalo se kao izvor globalne agresije a samim tim i nesreće.
Naravno, ni multipolarni svijet neće predstavljati samo simfonični dijalog religija i kultura. Samo ideolog i idiot, iz zlobe ili gluposti, može povjerovati i govoriti da su "sve religije izvori nasilja" ili da su "sve religije ono najbolje u čovjeku".
No multipolarni svijet nudi čovjeku mogućnost da bude slobodan, mogućnost da se njegova vjera i sebepoimanje mogu pretočiti u ideju ili čin, narod, državu, kulturu, civilizaciju... NATO islam, upravo kao i NATO Pravoslavlje, teško da može da bude bilo šta drugo do privremena predstava iz prošlosti kojoj nikada neće biti dopušteno da postane prijetnja za gospodare stvarnosti i mašte.
Islam, uostalom, kako je Tomas Slezak primijetio u uvodu knjige "Šta Evropa duguje Helenima" nikada nije prošao kroz očišćujući oganj Prosvetiteljstva. To znači da bi jedan "islam po mjeri Evrope" morao da postane nalik na posthrišćansko društvo više nego na bilo kakvu Evropu iz prošlosti. Zato: ako pravoslavna i islamska civilizacija žele da uopšte postoje kao bilo šta više od folklornih detalja ili kulturnih atavizama, pravoslavni i muslimanski narodi moraju naći načina da kanališu svoje konflikte i nesporazume izvan političkih interesa globalnog Zapada.
Možda se sarajevska čaršija nada da je "kucnio čas" da se "evropski muslimani" zajedno sa Kolektivnim zapadom obračunaju sa "najzapadnijom tačkom ruskog svijeta" – Republikom Srpskom, kao da upravo osjećajem ovlašćenosti, podrške, podstrekivanja nije započela naša zajednička tragedija 1992. godine. To užasavajuće podudaranje političkih rezona i osjećaja u vazduhu, ta stravična paralela između slijepila u Sarajevu 1992. i danas, taj besmisleni eho parola iz 1992. u 2024. – sve to ne može a da ne zabrine svakoga ko želi dobro i svom i onom, sada već drugom, narodu.
U jednoj od najpotresnijih i najzanimljivijih knjiga o životu u ratnom Sarajevu, autobiografskoj prozi Vere Tutnjević Izaći iz Sarajeva, zapisuje: "Siromašna Muslimanka Sija uvijek je ostavljala mjesto (u skloništu – D. Đ.) za mene i prenosila mi, poluglasno, sve psine koje su neki govorili i radili, svađajući se glasno sa njima... Kad su bili u jeku rodoljubivog zanosa i uzvikivanja šta bi sve radili ’četnicima’ kad bi ih dohvatili, ona bi uzvikivala: ’Čekajte samo kad vam Rusi dođu, vidjećete onda!’ Ne znam zašto i otkud Rusi. Oni bi je osuli pogrdama, ona se samo podrugljivo smijala."
Znala je Sija, izgleda, ono što "elita" njenog naroda nikako da shvati.