Sva carstva, kad im kucne zadnji čas, blagosiljaju ratove. Opijena ohološću sopstvene, stare slave, precenjuju svoju moć. I rutinski zanemaruju diplomatiju. Novi krug američkog rata protiv Irana to nedvosmisleno pokazuje vaskolikom svetu.
Ali ne i američkoj vladajućoj kasti.
"Naši visoki žreci rata Donald Tramp, Marko Rubio, Pit Hegset, Stiven Miler i načelnik generalštaba general Den 'Razin' Kejn, ne razlikuju se od budala i šarlatana koji su uništili imperije bliže prošlosti – od oholog vođstva Austrougarske, preko militarista carske Nemačke, do nesrećnog dvora carske Rusije u Prvom svetskom ratu. Njihovim stopama išli su i italijanski fašisti pod Benitom Musolinijem, nemački nacisti pod Adolfom Hitlerom i ratni vladari imperijalnog Japana u Drugom svetskom ratu", upozorava publicista Kris Hedžiz.
Diplomate u umirućim carstvima svedene su na ulogu kurira. Hitlerov ministar spoljnih poslova Joahim fon Ribentrop, čije je jedino iskustvo u spoljnoj politici uoči 1933. bila "prodaja falsifikovanog nemačkog šampanjca Velikoj Britaniji", postavljao je na visoke diplomatske položaje u inostranstvu stranačke propagandiste iz redova Šturmabtajlunga (SA) – poznate kao "smeđekošuljaši" zbog boje uniforme tog paravojnog krila nacističke partije.
Ministar spoljnih poslova Benita Musolinija bio je njegov zet Galeaco Ćano. Musolini, uveren da je "rat za muškarca isto što i materinstvo za ženu", kasnije je pogubio Ćana zbog neverstva.
Trampovog specijalnog izaslanika za Bliski istok Stivena Vitkofa, koji je u privatnom životu mešetar iz sveta nekretnina, na diplomatskim misijama po svetu redovno prati Trampov zet Džared Kušner, oličenje nedostatka diplomatske pameti. Obojica se u isti mah bave i ratom u Ukrajini i ratom u Iranu. Bela kuća razdragano hvali njihova "primirja i druge taktičke uspehe", dok u realnom svetu – gube ratove.
Baš onako kako je to razotkrio iskren razgovor između vijetnamskog i američkog pukovnika potkraj Vijetnamskog rata. Američki pukovnik Hari Samers je naime svom vijetnamskom kolegi nekom prilikom kazao: "Znate, nikada nas niste pobedili na bojnom polju."
Vijetnamski pukovnik Ngujen Don Tu se za trenutak udubio u misli, pa odgovorio: "Možda je zaista tako. Ali to je sada potpuno nevažno."
Taj dijalog nam govori sve što treba znati o poslednjim američkim ratovima. Jesu Amerikanci poslednjih decenija često pobeđivali u bitkama koje su proizvodili po svetu, jednu za drugom. Imali su superiornu vatrenu moć u gotovo svakom konvencionalnom sukobu. Prema njihovim standardima, broju poginulih, razmeri ubijenih, kontrolisanoj teritoriji, iz sukoba su najčešće izlazili kao "pobednici". Međutim, gubili su ratove. Jer ratovi se ne dobijaju prebrojavanjem mrtvih, odnosom poginulih na jednoj i drugoj strani, niti brojem bačenih bombi.
Ratovi, a naročito ratovi sa ciljem okupacije tuđe zemlje, ratovi kolonijalnih sila koji se vode protiv naroda koji brani svoju rodnu grudu, dobijaju se samo zahvaljujući snažnoj volji. "Ovo je asimetričan rat. Iran pobeđuje tako što ne gubi. Vreme je neprijatelj Amerike, a Iran kontroliše kazaljke na satu", napisao je jedan od komentatora na mreži Iks.
I vijetnamski narod se odupirao dve hiljade godina stranim zavojevačima pre nego što ga je napala Amerika. A iranska civilizacija je stara više od 6.000 godina. Boj za opstanak u tim zemljama nikada nije bio politički stav, već deo kulturnog nasleđa. To dokazuju i primeri koji su nam mnogo bliži.
Pogledajmo, na primer – Balkanske ratove i rat Austrougarske protiv Srbije.
Vesti o početku ratova na Balkanu odjeknule su tada širom Evrope. Čak i u Sloveniji; mada u današnjoj Sloveniji gotovo niko više o tome ne zbori javno iz straha da će dobiti etiketu "jugonostalgičara".
"Pobede balkanskih zemalja su istog časa potisnule jugoslovenski problem u prvi plan evropskog interesovanja. Evropa je zapravo tek tada shvatila da taj problem zaista postoji. Svetu su ga obznanili srpski i bugarski topovi. Tužno je što je takva objava bila neophodna. Mi, Slovenci, iskreno se radujemo blistavom uspehu naše južne braće. Ali to veselje nam zagorčava misao da su taj uspeh pratile čitave reke mlade, sočne krvi", napisao je u svom eseju "Slovenci i Jugosloveni" pisac Ivan Cankar.
Uz ljutu kritiku na račun evropske diplomatije, upozorio je da sve to za Slovence "nije samo odvratna i smešna komedija (kako su na to s visoka gledali mnogi na Zapadu); previše smo krvavo umešani da bismo se mogli smejati".
"Čak i ako iko do sada nije znao, sada je morao da spozna da nismo samo Slovenci, još manje smo Austrijanci, već smo ogranak velike porodice koja stanuje od Julijskih Alpa do Egejskog mora. Kada je na Balkanu pukla prva puška, njena jeka se čula i u našem najzabačenijem selu. Ljudi, koje celog njihovog veka nije bilo ni malo briga za politiku, sada prate ovu veliku dramu sa saosećanjem u srcu, a ne samo zbog radoznalosti. U svima nama se probudilo nešto nalik čežnji sužnja. Probudio se u nama i nešto drugo, još važnije i dragocenije – iskra te snage, samopouzdanja i životne sile koja je buknula na jugu, planula je i na slovenačkom tlu. Slabić je video da je brat jak i počeo je da veruje u sebe i svoju budućnost", pisao je tada Ivan Cankar o pod Austrougarskima tlačenim Slovencima i kuražnim Srbima.
Nije proteklo mnogo vode, a Austrougarska je načinila istu grešku poput svih imperija na zalasku. U svojoj oholosti i bahatosti verovala je u svoju "snagu" i – napala Srbiju.
Posle atentata u Sarajevu, Beč je pokoravanje Srbije video kao trivijalan zadatak. Austrougarske vođe su nazvale taj ratni pohod Strafexpedition – "kaznena ekspedicija".
Za njih je rat bio puko "kažnjavanje neposlušnog podanika".
General Franc Konrad fon Hecendorf, načelnik generalštaba – koji je čak 25 puta tokom 1913. i 1914. godine pozivao na rat protiv Srbije – bio je uveren u munjevitu pobedu. Javno se hvalio da će Austrougarskoj za poraz Srbije biti potrebno najviše tri meseca. Njegov podređeni, zloglasni general Oskar Poćorek, postavljen za komandanta invazije, bio je još drskiji. Uoči bitke, najavio je laku pobedu nad Srbima, nazvavši ih "svinjama".
Iako se fraza o "srpskim svinjama" često citira u kontekstu ondašnje austrougarske propagande i Poćorekovog ličnog animoziteta, ona oslikava širu politiku dehumanizacije kojom je Austrougarska opravdavala represiju i ultimatum Srbiji nakon Sarajevskog atentata. Carski kabinet u Beču nadao se da će Srbiju okupirati do kraja 1914.
Vilhelm II, Franc Jozef i njihovi savetnici su, međutim, potcenili srpski potencijal otpora i pogrešno ocenili kvalitet srpske vojske – prekaljene u Balkanskim ratovima. Austrougarski oficiri su u svojim kalkulacijama prevideli još jednu ključnu činjenicu: Srbija je u Balkanskim ratovima 1912–1913 netom pobedila Otomansko carstvo i Bugarsku. Njena vojska se čeličila u borbama, a njeni generali – među njima i legendarni Radomir Putnik – bili su među najboljima u Evropi.
Sa druge strane, austrougarski vojnici su bili loš materijal za ratovanje.
Četvrtina je bila nepismena, većina regruta među etničkim Česima, Slovacima, Poljacima, Rumunima i Južnim Slovenima nije razumela ni nemački ni mađarski, dok su mnogi među njima gajili kulturne i jezičke veze sa Srbima.
Takva vojska je avgusta 1914. bila naterana u paničnu bežaniju – na hiljade austrougarskih vojnika udavilo se u reci Drini u zortu od srpskih vojnika. Bitka na Ceru bila je prva saveznička pobeda nad Centralnim silama u čitavom ratu. Austrougarska je na bojno polje dopremila dvostruko više mitraljeza i topova. Nije pomoglo. Srbi su pobeđivali.
Poćorek je isposlovao dozvolu za još jedan pokušaj da satre neposlušne Srbe – pod uslovom da "ne riskira ništa što bi dovelo do novog fijaska". Rizikovao je. Decembra 1914. Austrougarska nakratko okupira Beograd. Beč slavi. Austrougarski vojnik Jozef Šramek napisao je tada pismo svojti: "Sa velikim oduševljenjem verujemo da smo sad pobedili u ratu; neki proriču da ćemo se vratiti kući do Božića."
Tri dana kasnije srpska vojska kreće u kontranapad. Poćorek je 22. decembra razrešen dužnosti "zbog najsramotnijeg, najbolnijeg i najjadnijeg poraza". Vesti iz onog vremena svedoče da ga je odluka o razrešenju dovela bezmalo do samoubistva.
Epilog?
Austrougarska balkanska armijska grupa je 1914. godine izgubila oko 224.500 vojnika od ukupno 450.000 mobilisanih. Srpska vojska je zaplenila opremu koja je, prema nekim izvorima, bila dovoljna za popunu tri armijska korpusa.
Austrougarska nije bila sposobna da sama savlada Srbiju. Potisnula ju je tek oktobra 1915. – kada su srpsku vojsku koordinisano napale udružene nemačke, austrougarske i bugarske snage pod komandom nemačkog feldmaršala Augusta fon Mekenzena. Ni tada se srpska vojska nije predala, povukla se kroz Albaniju – i potom sa saveznicima, posle proboja Solunskog fronta, oslobodila državu.
Kaznena ekspedicija ohole imperije protiv male države "svinjara", na kraju je završena kolapsom Austrougarskog carstva. Imperija je precenila svoju vojnu snagu, potcenila protivnika i (pro)pala kao žrtva sopstvene arogancije.
Tu lekciju – tek jednu u dugom nizu sličnih kroz istoriju – prevideli su američki političari. Za Ameriku bi bilo bolje da se učila iz tuđih grešaka, ali Trampova administracija, krcata političarima koji se "ne razlikuju od budala i šarlatana koji su uništili imperije prošlosti", vredno ponavlja poznate istorijske greške – sada na sopstvenoj koži.