Dok se svet bavi ratovima i ekonomskim krizama, stanovnici evropskih država koje sebe smatraju predvodnicama "slobode govora" suočavaju se sa sve apsurdnijim slučajevima pritiska na sopstvene slobode.
Nedavno je, na primer, britanska policija zaustavila jednu ženu na železničkoj stanici i saopštila joj da je "pod istragom" – jer se njena suputnica u vozu požalila da joj je "neprijatno zbog njenih komentara" o holokaustu.
Policija je ženi saopštila da se protiv nje vodi istraga zbog "narušavanja javnog reda" na "rasnoj osnovi".
Žena, Fiona Rouz Dajmond, izjavila je da je samo iznela svoj politički stav o političkoj ideologiji cionizma – i da joj je deda bio Jevrejin.
Incident je ponovo pokrenuo debatu o slobodi govora u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ali, nije ništa bolje ni drugde.
Nemački tinejdžer je nedavno dobio nalog za hapšenje zbog "vređanja političara" – što je u Nemačkoj zaista krivično delo. Kritikovao je bivšeg kancelara Olafa Šolca zbog – spore brzine interneta. Optužbe su povučene tek pošto je mladić obrisao objavu.
Američki novinar Taker Karlson upozorio je, komentarišući ove slučajeve, kuda sve to vodi: ako nemamo privatnost i ako ne možemo da kritikujemo političare, onda naša sloboda ne postoji.
Uprkos tome, državni organi i institucije – kao što je Evropska komisija – svakodnevno se sve više trude da ukinu privatnost na društvenim mrežama i kazne sve koji misle drugačije.
Kada je reč o ratu u Ukrajini, ova "partijska linija" dodatno je zaštićena zvaničnom cenzurom ruskih medija.
Jedan od retkih evropskih lidera koji je na to stalno upozoravao – i za to platio visoku cenu – jeste Viktor Orban.
"Situacija je sada takva da u EU na televiziji, radiju ili internetu možete čuti samo onu stranu koju dozvoljava Evropska unija. To su izveštaji koji prikazuju isključivo ukrajinsku stranu. Istovremeno, na snazi je uredba koja zabranjuje iznošenje ruskih argumenata koji su suprotni ukrajinskome gledištu. Nije reč o ratu ili o jačanju ukrajinskih stavova – reč je o tome da druga strana uopšte ne može da iznese svoje stanovište, jer je to zabranjeno... To je naša svakodnevna stvarnost", upozoravao je Orban.
I upravo zato danas više ne vodi mađarsku vladu.
A kuda sve to vodi članice EU?
Pravo u direktan sukob s Rusijom.
Tako smatra Glen Disen, norveški profesor i geopolitičar na Univerzitetu jugoistočne Norveške, koji je o tome pisao u eseju na "Sabsteku" pod naslovom "Prognoza: raspad NATO-a i nuklearni rat".
NATO se vratio svojoj nekadašnjoj ulozi "suočavanja s Rusijom", ali se to dogodilo u trenutku kada je era hegemonije okončana, smatra Disen. To će na kraju propasti, jer počiva na lažnoj premisi da Rusija želi da obnovi Sovjetski Savez – umesto da se prizna da je Rusija samo htela da "uravnoteži ekspanzionizam" i "vojni intervencionizam NATO-a".
Njegova ocena potvrđuje da Zapad ovaj rat održava i podstiče lažnom propagandom. Posledica je da će evropski lideri s vremenom izazvati snažan odgovor Rusije, "koji će se brzo eskalirati u – nadajmo se – samo ograničen nuklearni napad", upozorava Disen.
To bi mogli da spreče samo racionalni lideri – i istina o ovom sukobu.
Ali Evropa nema racionalnih lidera.
Čak i zalaganje za diplomatiju kritikuje se i cenzuriše kao "proruska izdaja Ukrajine".
Što se tiče temeljne istine o sukobu – da ga je izazvao NATO, a ne Rusija – situacija je još gora. Na Zapadu se ta istina proglašava "ruskom propagandom".
To jasno pokazuje da je EU upala u poznatu zamku o kojoj je Volter Lipman pisao u svom delu Javna filozofija (1955).
Lipman opisuje ponavljajući obrazac u demokratskim državama u vreme rata:
"Rat je mogao biti popularan samo ako je neprijatelj bio apsolutno zao, a saveznici gotovo savršeni. Ta mešavina otrovne mržnje i besne pravednosti stvorila je javno mnjenje koje nije dopuštalo promišljene kompromise koje trajno rešenje zahteva."
Zaključio je da demokratske vlade, kako bi mobilisale stanovništvo za rat, sistematski "demoniziraju neprijatelja" kao "nepopravljivo zlog" – a sukob prikazuju kao borbu između apsolutnog dobra i zla.
Ta propaganda je efikasna za stvaranje jedinstva i održavanje ratnih napora, ali stvara smrtonosnu zamku: kada se stanovništvo jednom navikne da neprijatelja vidi kao čisto zlo, više nije sposobno da prihvati kompromise neophodne za mir.
I tačno na toj tački nalazimo se danas u Evropi, kada je reč o miru s Rusijom.
Lipman je to zapazio već u slučaju Drugog svetskog rata, kada su pobedničke sile zahtevale bezuslovnu kapitulaciju Nemačke i Japana, jer su obe prikazivane kao nepopravljive. A manje od pet godina kasnije, te iste demokratije "molile su svoje nekadašnje neprijatelje, Nemačku i Japan, da se ponovo naoružaju" – preokret koji je razotkrio svu apsurdnost ratne propagande.
Lipmanov zaključak ostaje relevantan i danas. Pokazuje da su u potrazi za putem do mira u Ukrajini i Evropi masovna psihologija, propaganda i kolektivno odlučivanje nadvladali racionalnu prosudbu.
O tome je prvi pisao Gistav Le Bon u delu Gomila: studija narodnog uma (1895).
Le Bon je tvrdio da pojedinci, kada se priključe masi, doživljavaju "duboku preobrazbu". Njihova svesna ličnost nestaje, a zamenjuje je "kolektivni um". Mase se vraćaju u "primitivno i iracionalno mentalno stanje" u kome nesvesno preovladava nad racionalnim mišljenjem.
Zbog toga ih demagozi lako manipulišu, usmeravajući njihove emocije hipnotičkim, sugestivnim uticajem.
Paradoks je u tome što visoko obrazovanje nije zaštita od pada u ovo psihotično stanje.
Naprotiv – što je neka osoba obrazovanija, to je veća verovatnoća da će postati žrtva masovne psihoze, upozorava Le Bon.
Irving Dženis je u delu Žrtve grupnog mišljenja (1972) na sličan način upozoravao da i visoko inteligentne, iskusne grupe donose katastrofalne odluke kada želja za konsenzusom nadjača kritičko mišljenje.
Dženis je definisao osam simptoma grupnog mišljenja, među kojima su: iluzija neranjivosti, neupitno uverenje u moralnu ispravnost grupe, stereotipi o protivnicima kao slabima, zlima i glupima, samocenzura suprotnih mišljenja, postavljanje "čuvara uma" koji blokiraju alternativne informacije i iluzija konsenzusa, kada se tišina tumači kao slaganje.
Ovome možemo dodati i pojam "masovnog formiranja" koji je definisao Matias Desmet u Psihologiji totalitarizma (2022).
Desmet je utvrdio četiri preduslova koji stanovništvo čine podložnim kolektivnoj iracionalnosti: opšta usamljenost i socijalna izolacija, nedostatak smisla u životu, rasprostranjena "slobodno lebdeća anksioznost", frustracija i agresija.
Kada ti uslovi postoje, vođa može da ponudi konkretan predmet na koji se ta anksioznost usmerava – i stanovništvo odmah ulazi u stanje koje Desmet naziva "grupnom hipnozom", u kojoj je kritičko mišljenje privremeno isključeno.
Desmet tvrdi da ovaj mehanizam objašnjava ne samo totalitarizme 20. veka, već i savremene pojave – klimatski alarmi, "vouk" moralne panike, pandemijski odgovori – koje sve karakterišu strogi novi moralni kodeksi, netolerancija prema različitosti i pseudonaučna indoktrinacija.
I kada pogledamo savremenu Evropu, vidimo da se upravo taj obrazac ponavlja.
Svi centralni mediji danas su puni upozorenja kako agresivna Rusija priprema napade na članice EU jer želi "još više teritorije".
Nad evropskim aerodromima pojavljuju se dronovi koji se uvek opisuju kao "veoma verovatno" ruski – iako dokaza za to nikada nema. Istovremeno, stanovnici su uplašeni zbog sve viših cena nafte i hrane, pogoršane javne bezbednosti usled dolaska velikog broja migranata i opadajućeg nataliteta.
Za sve se okrivljuje rat koji je "izazvala Rusija".
U takvom stanju, demagozima koji lakovjernim masama prodaju "zmijsko ulje" u obliku "borbe protiv ruskog agresora" posao je veoma lak. Ubeđuju ljude da je do konačne pobede potreban još samo mali napor.
U državama koje su na početku rata jedva slale kacige Ukrajini, danas se tvrdi da će sve direktnijim napadima dubok u Rusiji uskoro biti postignut "strateški poraz Rusije".
Setimo se poštapalice još iz vremena kovida: "Ključne će biti naredne dve nedelje!"
Vladanje nad tako zavedenim masama svakako je lakše nego nad kritičkim građanima.
Ali – gde je izlaz, ako mase, uprkos naporima disidenata koji se usuđuju da izazivaju etablirane istine, ne žele da se "probude"?
U razgovoru s Paskalom Lotazom, profesor Desmet je rekao:
"Već je Gistav Le Bon rekao da su i disidenti, koji su progovorili bili veoma razočarani, jer su videli, da mase ne žele da se probude. Ali rekao je i da to ne znači, da njihove reči nemaju efekta. Kada neki ljudi nastave da govore na tih i iskren način – kada ne tvrde da znaju sve, već samo kažu: 'Gledajte, ja se ne slažem, po mom mišljenju nešto nije u redu' – ti ljudi neće moći da probude mase, ali će da spreče, da mase dođu do poslednje faze 'masovnog formiranja', masovne psihoze, u kojoj obično pokušavaju da unište sve koji se ne slažu s njima... Kada mase ne stignu do te poslednje faze, uništiće same sebe pre nego što unište sve, koje im se suprotstavljaju. I obrnuto – kada se oni, koji nisu postali žrtve masovnog formiranja odluče za ćutanje, mase će najpre da unište one koji im se suprotstavljaju, a zatim i same sebe."
Govoriti istinu, postavljati im ogledalo, ustrajati – to je jedini put napred, jedini izlaz iz zamke evropske masovne psihoze.