"Kako čoveku, zbog njegovih ideja, možeš da zabraniš da jede?" To pitanje postavio je voditelj RT-a Rik Sančez kada je postalo jasno šta znače najnovije sankcije Saveta EU protiv njegovog kolege, irskog novinara Šeja Bouza (Chay Bowes).
Pitanje je jednostavno. Iz Brisela nema odgovora.
Bouz je državljanin Irske, dakle države članice Unije. Ministri spoljnih poslova EU su na sednici Saveta za spoljne poslove odlučili da mu se zamrznu svi računi i imovina, da mu se zabrani putovanje i da se svakome u Uniji – pod pretnjom krivičnog gonjenja – zabrani da mu pruži finansijsku ili bilo kakvu drugu pomoć, da ga zaposli ili da mu pozajmi makar jedan evro. U ime Saveta odluku je potpisala visoka predstavnica Evropske komisije Kaja Kalas.
Optužba? Bouz je, kako piše u obrazloženju, "učestvovao u manipulaciji informacijama i širenju narativa koji legitimišu i održavaju rusku agresiju na Ukrajinu". Među "dokazima" je navedeno da je "učestvovao u širenju antizapadnih i antiukrajinskih dezinformacija u Savetu bezbednosti UN".
Čovek je, dakle, kažnjen i izopšten iz društva i zato što je govorio u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija – na forumu koji postoji upravo zato da bi se o međunarodnim pitanjima čula i suprotstavljena mišljenja.
Tužilac, sudija i porota u istoj osobi
Nije bilo optužnice, a ni suda. Nema suđenja, nema saslušanja, i, pre svega – nema prava na odbranu. Dokazi su tajni. Kazna se izvršava odmah, onog trenutka kada se ime "jeretika" pojavi u Službenom listu EU.
Nekadašnja irska evroposlanica Kler Dejli (Clare Daly) podsetila je na nešto što je do juče bilo opšte mesto svake demokratije: vlada ne može da izrekne tešku kaznu građaninu, a da prethodno ne označi krivično delo, optuži ga i sa tom optužnicom izađe pred sud. "Toga od 2024. više nema. I sve (oko izopštenja Bouza) je prošlo gotovo bez komentara", napisala je Dejli.
Pravni osnov su Odluka Saveta (ZSBP) 2024/2643 i Uredba Saveta (EU) 2024/2642, kojima je u oktobru 2024. uveden režim tzv. hibridnih sankcija. Ključna reč je "dezinformacija" – pojam koji se u evropskim propisima, od Akta o digitalnim uslugama naovamo, ponavlja kao mantra, a da nigde nije jasno definisan. Takvi i slični rastegljivi pojmovi su kroz istoriju uvek imali istu namenu: da vlast, poput svojevremeno inkvizicije, može da proglasi krivim onoga, ko joj se prohte.
Švajcarski profesor Paskal Lotaz (Pascal Lottaz), predavač na Univerzitetu u Kjotu, zgrožen, nije birao reči za osudu takvih postupaka vrha Evropske unije: "Čak i da je neko od ovih ljudi uradio ono za šta ih optužuju – to NIJE NEZAKONITO! Širenje informacija zaštićeno je svim ustavima širom EU. Ali Savet EU to naprosto proglasi 'nepoželjnim' i onda protiv pojedinaca, čak i sopstvenih građana, upotrebi instrument spoljne politike."
Bouz nije usamljen slučaj. Francuski komentator Arno Bertran (Arnaud Bertrand) izbrojao je da je EU ovim poslednjim sankcijama zbog izgovorene reči kaznila već osam sopstvenih državljana: troje Nemaca (Alinu Lip, Tomasa Repera i Huseina Dogrua), troje Francuza (Ksavijea Moroa, Adrijena Bokea i Silvena Afuu), jednog Litvanca (Ernesta Mackevičijusa) i jednog Irca – Bouza. Pre njih, u decembru 2025, na listu je dospeo i švajcarski pukovnik u penziji Žak Bo (Jacques Baud), nekadašnji analitičar švajcarske obaveštajne službe, saradnik UN i NATO-a i autor desetak knjiga. Ukupno, lista "hibridnih" sankcija uperenih protiv nepoćudnih pojedinaca odavno je premašila sedamdeset imena.
Bertran je pobrojao i šta je sve pogaženo: podela vlasti (ministri, dakle izvršna vlast, istovremeno su tužilac, sudija i porota), pretpostavka nevinosti (član 48 Povelje EU o osnovnim pravima), pravo na pravično suđenje (član 47), sloboda izražavanja i medija (član 11), sloboda kretanja (član 45) i pravo na rad i imovinu (članovi 15 i 17). Šest temeljnih evropskih vrednosti, poništenih jednim potpisom.
A onda Kafka. Nemačkog novinara Huseina Dogrua, koji živi u Nemačkoj, nekoliko evroposlanika pozvalo je u Brisel da iznese svoju stranu priče. Nije mogao da dođe – zbog zabrane putovanja, dakle zbog iste kazne koju je hteo da ospori. Jedan od poslanika, koji je obavio četrdeset telefonskih razgovora da bi mu omogućio dolazak, rekao je: "Ovo je zaista kao iz Kafkinog romana."
Zašto je ovo istorijski pad
Da bi se razumelo koliko duboko se Evropa srozala, treba podsetiti šta su sankcije bile nekada. Vekovima su bile oružje u odnosima među državama – sredstvo pritiska na vlade i režime. Posle 11. septembra 2001 Savet bezbednosti UN počeo je da sastavlja spiskove pojedinaca povezanih sa Al Kaidom i talibanima. Ali čak i tada je Evropa postavila granicu. U čuvenoj presudi u predmetu Kadi iz 2008. godine Sud pravde EU poništio je zamrzavanje imovine osumnjičenog za finansiranje terorizma, zato što mu nisu bili saopšteni razlozi i zato što nije bio saslušan. Luksemburg je tada poručio Savetu bezbednosti: i osumnjičeni za terorizam ima pravo na odbranu.
Osamnaest godina kasnije isti instrument, smišljen za teroriste van Evrope, upotrebljava se protiv evropskih novinara i analitičara – zbog izgovorene ili napisane reči. Lisabonski ugovor zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku izuzima iz nadležnosti Suda EU; zato žrtvama ove drakonske mere preostaje samo naknadna kontrola zakonitosti spornih sankcija protiv pojedinaca. To znači da je sankcionisani prinuđen da se godinama parniči pred Opštim sudom u Luksemburgu, a u međuvremenu su mu svi računi zamrznuti, dok mu za plaćanje advokata treba posebno odobrenje.
Prvo kazna, a presuda možda kasnije – to je sušta suprotnost vladavine prava.
Ima tu i nečeg dubljeg. Kada država protiv sopstvenog građanina upotrebi instrument spoljne politike, ona ga time proglašava neprijateljem, licem koje je u službi stranih sila. Tako se logika rata izvrće, i okreće ka unutra. Novinar više nije punopravni građanin, nego meta.
Slovenački filozof i sociolog Tomaž Mastnak, disident kojeg je svojevremeno progonio jugoslovenski režim, rekao je nešto što bi moralo da odzvanja u Briselu: u Titovoj Jugoslaviji je dobio na izjašnjenje pismenu optužnicu, imao je advokata i bio je saslušan pred sudom. Taj sistem je, kaže, bio bolji od današnjeg. Današnje sankcije za njega su "izraz vlastodržačke arogancije" i "čista samovolja".
Jeretici, izopštenje i lomača
Bertran je u pravu kada kaže da se Evropa vraća priručniku iz vremena pre prosvetiteljstva, kada su monarh ili crkva određivali šta je istina, odstupanje od nje nazivali "jeres", a jeretike izopštavali iz zajednice – tako da niko nije smeo sa njima da trguje, da ih zaposli ili da im pomogne.
Ali to poređenje je, ako ćemo pravo, nepravedno; prema inkviziciji.
Rimska inkvizicija sudila je Đordanu Brunu punih osam godina. "Saslušavala" ga je, dala mu priliku da se brani, tačnije da se odrekne svojih stavova, pre nego što je 1600. spaljen na trgu Kampo de Fjori. Jovanki Orleanki je 1431. u Ruanu suđeno pred crkvenim sudom, a četvrt veka kasnije novi postupak tu presudu – poništava. I Galilej je 1633. doživeo svojih "5 minuta u sudu". Inkvizitori su bar osećali potrebu za sudnicom i "suđenjem". Brisel ni za to više ne mari.
Najbolje poređenje nudi Bertran sam: Baruha Spinozu, koga je 1656. izopštila portugalsko-jevrejska zajednica u Amsterdamu. "Herem", najstrožu kaznu, izreklo je veće starešina sefardske kongregacije Talmud Tora zbog njegovih "strašnih hereza" i "monstruoznih dela". Dekret o izopštenju nalagao je da niko ne sme da opšti sa njim ni usmeno ni pismeno, da mu ukaže bilo kakvu pomoć ili učini neku uslugu, da boravi sa njim pod istim krovom, da mu priđe bliže od četiri lakta – i da čita bilo šta što je on napisao.
Zvuči poznato? U EU je emitovanje RT-a odavno zabranjeno, a sudovi već raspravljaju o tome da li je kažnjivo i deljenje sadržaja ruskih medija. "Četiri lakta" danas su zamrznuti bankovni račun i državna granica.
Spinoza je potom napisao "Teološko-politički traktat", jedno od temeljnih dela prosvetiteljstva, u kojem dokazuje da u slobodnoj državi svako sme da misli šta hoće i da kaže šta misli. Dva veka kasnije Džon Stjuart Mil u delu "O slobodi" zapisao je: "Svako gušenje rasprave je pretpostavka sopstvene nepogrešivosti."
Ne zaboravimo ni Martina Lutera. Ediktom iz Vormsa 1521. proglašen je odmetnikom, a svima je zabranjeno da mu pruže sklonište, hranu ili piće. Ali pre toga mu je car Karlo V izdao "zaštitnu propusnicu" da bi mogao da dođe pred carski sabor i predstavi svoju odbranu. Pet vekova kasnije Brisel je škrtiji od Karla V: Huseinu Dogruu nije dozvolio ni da otputuje na saslušanje, još manje da se brani.
Stari Rimljani imali su izraz za to: aquae et ignis interdictio – zabrana vode i vatre. Kažnjenom niko nije smeo da pruži krov nad glavom, vodu ni vatru. Tako je 58. godine pre nove ere proteran Ciceron. Brisel je vodu i vatru sada zamenio evrom.
Čak je i Sovjetski Savez priznavao potrebu za sudskim procesom. Josifu Brodskom je 1964. u Lenjingradu suđeno za "parazitizam", a Sinjavskom i Danijelu 1966. za knjige objavljene na Zapadu. Bila su to suđenja-farse, ali su ipak bila suđenja. Sa druge strane, Evropska unija Bouzu ne sudi – ona mu je zabranila da radi i zarađuje, i tako da prikovala za društveno dno, pretvorivši ga u prinudnog "parazita". Bertran je to lepo sažeo: ovo je Spinozin dekret o izopštenju na zvaničnom memorandumu EU, uz malo Kafke.
Vlast: ministry 27 država EU. Jeres: navodna "dezinformacija". Izopštenje: zamrznuta imovina, zabrana putovanja i zabrana da prokaženima iko išta sme da pomogne ili plati.
Trebalo je da prođu vekovi verskih ratova, rasprava i rađanje mislioca poput Voltera, Kanta i Mila da bi se Evropa izborila za jednostavno načelo: nijedna vlast, ma koliko bila legitimna, ne sme da bude konačni sudija o tome šta je istina, a za svoje reči čovek odgovara samo pred sudom, po zakonima koji su doneti odvojeno od vlasti koja optužuje. To načelo Brisel sada ukida.
Od Roške do Brisela
Glas za sankcije protiv Bouza dao je i slovenački ministar spoljnih poslova Tone Kajzer iz vlade Janeza Janše. Nije postupio drugačije od svoje prethodnice Tanje Fajon iz vlade Roberta Goloba, koja je podržala sankcije protiv Žaka Boa.
Tu je cinizam na višku – Janša je 1988. bio jedan od četvorice uhapšenih i izvedenih pred vojni sud JNA u Ljubljani, u procesu koji je pokrenuo masovne proteste u Sloveniji. Ispred vojnog suda na Roškoj ulici hiljade ljudi tražile su slobodu za četvoricu. Janša je u zatvoru imao redovne obroke. Zna se da je kusao ćufte i lizao sladoled, a jeo je i sveže trešnje koje mu je donosio niko drugi do general Aleksandar Vasiljević iz vrha KOS-a.
A u Evropskoj uniji? Danas je strogo zabranjeno Šeju Bouzu kupiti hranu.
I još nešto: optuženi u "procesu protiv četvorice" (u Sloveniji poznat pod skraćenicom JBTZ) dobili su u ruke optužnicu, izašli pred sudiju i sud – ma kakav taj sud bio. Danas Janšina vlada glasa za to da se čoveku, zato što misli drugačije, oduzmu sva sredstva za život i zabrani kretanje – bez optužnice, bez suda i bez sudije.
Slovenački kao i evropski centralni mediji o tome ćute ili izveštavaju kratko, hladno, nekritički i poslušno, kao da se radi o administrativnoj vesti. Ni za Srbiju ovo nije daleka priča. Brisel od Beograda uporno traži da svoju spoljnu politiku uskladi sa zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU – uključujući i sankcije. To je, dakle, "sistem vrednosti" kojem bi Srbija trebalo da se prilagodi.
Naslednici Spinoze ili njegovih progonitelja?
Kler Dejli upozorava na još jednu pojavu: mnogi su oduševljeni novim sankcijama samo zato što ne vole Bouza i ne slažu se sa njim. "Javno navijanje dok se nekome oduzimaju prava, klasična je i ružna odlika represivnih režima, ma gde postojali", napisala je. Bivši britanski poslanik Džordž Galovej bio je još kraći: Bouz je žrtva "kengur-suda" i pretvoren u "ne-osobu".
Ne morate da volite tih osam izopštenih ljudi da biste videli problem. Sistem prava i sloboda stvoren je upravo za one koje niko ne voli – ideje sa kojima se svi slažu nikada nisu ni morale da budu zaštićene. Zato je pravo pitanje ono koje postavlja Bertran: da li želimo da Evropa bude naslednica Spinoze, Voltera, Galileja i bezbrojnih Evropljana koji su zbog drugačijeg mišljenja patili ili ginuli – ili naslednica njihovih progonitelja?
Za sada je odgovor iz Brisela jasan.
A pitanje Rika Sančeza i dalje visi u vazduhu: Kako čoveku možeš da zabraniš da jede – zbog njegovih ideja?