Slučajevi

Priča o selektivna novinarskoj etici, koja nekad može sve, a nekad ne može ništa
Slučajevi© Tanjug/AP Photo/Christophe Ena

Prvo sam pročitao priču o Sari Rektor. To je bio tekst ne znam gde. Izvor mi nije delovao kao pouzdan, pa sam pokušao da istražim njen slučaj.

Rođena je 3. marta 1902. godine, a umrla je 22. jula 1967. godine. Njen deda, Džon Rektor, bio je rob, vlasništvo čoveka po imenu Reili Grejson, pripadnika američkih Krik indijanaca, pa je oslobođen. Njen rodoslov i nasledna prava koja su proizašla iz činjenice da joj je deda oslobođen teško je ispratiti. Rekao bih da je deda bio rob Krik indijaca, pa je onda oslobođen, dobio je prezime Fridmen, i prava koja su imali Krik indijanci. To su bila prava takva kakva su bila, ipak, više nije bio rob. Njegov potomci, pa i unuka, nasledili su ta prava, a u vreme kad je ona postajala tinejdžerka doneseni su zakoni po kojima je dobila komad zemlje, da radi na njemu šta god hoće, i da plaća za njega porez.

Kakvo je parče zemlje mogla da dobije mala Sara čiji je deda unapređen u američkog Indijanca, to možemo samo da zamišljamo. Ipak, na toj zemlji nađena je nafta. Nisam uspeo da nađem podatke o tome kako je to tačno izgledalo i koliko li je samo truda uloženo da mala Sara ne preuzme kontrolu nad tom naftom. Ipak, to nekako nije uspelo. Sara, mala crna indijanska tinejdžerka, obogatila se.

Nije to išlo kao podmazano, oteli su joj sigurno mnogo na razne načine, ali mnogo je bilo i nafte, pa je Sara ipak postala bogata. Prema svemu što sam saznao, snašla se, nije joj bio stran hajlajf i imala je do kraja života. Na više mesta piše da je Saru država Oklahoma zvanično proglasila Belkinjom, jer je bila prebogata za Crnkinju, ali za to nema nikakvih dokaza. Velika depresija uticala je na nju, ali nije umrla u sirotinji. Da li je bila srećna, to nije zapisano. Šta je mislila o svom slučaju, to bi bilo lepo čuti, ako bi joj uopšte bilo do priče, posle svega.

Onda sam danima pratio slučaj male Ciganke iz Vrbasa koja je izgubila pratnju za matursko veče, jer je, ukratko, Ciganka. Taj slučaj trenutno mora da se zove slučaj Seke Aleksić, pevačice, jer ime devojčice iz Vrbasa nigde nije navedeno, ili ga ja nisam našao. To je neka selektivna novinarska etika, nekad može sve, a nekad ne može ništa. Sad svi već znamo, Seka je čula za tu situaciju i prijavila se da devojčici bude pratnja za matursko veče. Javno je tražila kontakt, očigledno ga je dobila, jer sam video fotografije njih dve pred proslavu.

Došla je žena, kao što je i obećala. Sama činjenica da je neko ispunio obećanje, za naslovne strane je. Žena je očigledno spremna nešto da preduzme. Evo slušam njene pesme ceo dan danas, toliko mogu. Lepo peva, snažno, samouvereno, reč po reč, ume, ima odakle da pusti glas. Produkcija je sterilna, ali ko zna kako to zvuči uživo, verovatno bih postao fan, ako već nisam. Na kraju, nema izjave te devojčice iz Vrbasa, mislim, ne žalim se, verovatno ni ne treba da ima te izjave, jer šta da izjavi dete, posle svega.

A onda je Novak Đoković naglasio svoj slučaj. Prvo je dobio Alkaraza u polufinalu. To je bila poezija, junačka narodna pesma. Pobedio je u sudaru generacija, u tom trenutku, kao da je bilo šta osim tog trenutka i moglo da postoji. Dva dana kasnije, završio je posao u finalu. Posle toga, napisano je i izgovoreno mnogo reči, i sve su suvišne.

image