Širom zatvorenih očiju u širok spektar dijagnoza

Širok spektar tema s kojima se deca i mladi upoznaju kroz Tik-Tok ili Ju-Tjub predstavljen je na izuzetno sporan način. Jedna od veoma zastupljenih na društvenim mrežama poslednjih godina, jeste i tema duševnih bolesti, koje neretko bivaju predstavljene pojednostavljeno, nekad čak i romantizirano i dopadljivo, potcenjući ozbiljnost ovih stanja, predstavljajući ih kao neku "kul" osobenost ili posebnost.
Širom zatvorenih očiju u širok spektar dijagnoza© Pixabay

"Da je nas neko ulovio sa 22 godine, i da me je neko stresao i rekao - Alo, čoveče, niti si ružan, niti si slab, odličan si, ti sada živiš najlepšu mladost koja postoji, ona će proći i uživaj u svakom danu… Ja bih jako volio da je mladost svesna sama sebe, ali nije..." Masimo Savić.

Mladost nije svesna sebe, jer ona tek pokušava sebe da nađe. Traži da odrasteš, a da bi se to desilo potrebno je da se postepeno oslobodiš čvrstog zagrljaja roditeljskog autoriteta, koji te drži, voli i čuva, pomalo i steže. Bez rizika izlaska iz poznatog porodičnog okruženja, nema ni sazrevanja. Mladost nekad mora i grubo da se odgurne, da pritisne roditelje tako da će to malo i da zaboli, pre nego što se odrazi, jer ni sama nije baš sigurna može li da bude svoja i samostalna. I za tu grubost potrebno je naći razumevanje, kroz razumevanje samog procesa, kroz koji mladi prolaze.

Ovo je period intenzivnog fizičkog, emotivnog, kognitivnog, socijalnog i seksualnog razvoja i transformacije, a svi ti procesi najčešće nisu usklađeni. Jedni jure, drugi kasne i tako sve dok mehurić konačno ne nacilja sredinu libele.

Potraga za identitetom i vršnjačka grupa ključne su reči životne etape koju zovemo adolescencija. Priču o identitetu često ćete lako prepoznati kroz želju da se izdvoji iz mase, ipak priklanjajući se novim autoritetima i vršnjačkim trendovima.

Mladost nije svesna sebe, a meni se čini da naša zrelost nikad nije manje razumela mladost i razoružana stajala po strani, posmatrajući je kao neki fenomen, kao neki nastavak digitalnog bauka koji nas je snašao, a ne kao svoju decu.

Koliko smo svesni trendova koji oblikuju ponašanje novih generacija? Već nam je postalo jasno iz iskustva da se neka estetika, za nas nekad neobičan smisao za humor i zabavu formira uz veliki uticaj društvenih mreža i digitalnih platformi, ali nisam sigurna koliko smo svesni svih tema, među kojima ima vrlo ozbiljnih, sa kojima se deca i mladi upoznaju kroz Tik-Tok, Ju-Tjub i sl. platforme na izuzetno sporan način. 

Jedna od takvih, veoma zastupljenih poslednjih godina, jeste i tema duševnih bolesti, koje neretko bivaju predstavljene pojednostavljeno, nekad i romantizirano i dopadljivo potcenjujući ozbiljnost ovih stanja, predstavljajući ih kao neku "kul" osobenost ili posebnost… kao niz kroz skeč opisanih simptoma u kojima ćete se brzo prepoznati u susretu sa prvom krizom. 

O duševnim bolestima "govore" neki mladi ljudi, nezreli, nekvalifikovani, nesvesni odgovornosti, što ih sve zajedno ne sprečava da ostvare uticaj na one koji ih slede, a to su u najvećoj meri tinejdžeri. Primera radi na Tik-Toku ostvareno je i 153 miliona pregleda videa sa heštegom deppresion (depresija), 563 miliona sa heštegom anxietydisorder (anksiozni poremećaj) i 895 miliona pregleda videa sa heštegom bipolardisorder (bioplarani poremećaj).

Psihijatar i profesor Univerziteta u Torontu, Ralf Luis (Ralph Lewis) navodi da se u poslednje vreme dešava nešto neobično u kliničkoj praksi, koju obavlja već više od 20 godina.

Veliki broj ljudi, posebno tinejdžera i mladih, zahteva psihijatrijsku procenu, uvereni da pate od neke mentalne bolesti, insistirajući na tome da dobiju dijagnozu anksioznosti, kliničke depresije, ADHD, spektra autizma, postraumatskog-stresnog poremećaja i sl.

Ne potcenjujući nivo stresa sa kojim se suočavaju, on primećuje, da poteškoće koje imaju ne odgovaraju parametrima određenih oboljenja i kreću se u domenu normalnog. Posebno iznenađenje predstavlja utisak da mnogi bivaju razočarani saznanjem da poteškoće sa kojima se suočavaju nisu nužno mentalna bolest, već sastavni deo života.

I među roditeljima u Srbiji ovih dana može se čuti za isti ovaj fenomen, koji kroz praksu potvrđuju i naši stručnjaci (podkast: "Dva i po psihijatra") zatečeni situacijom u kojoj se dešava da neki mladi ljudi dolaze sa listom simptoma, spremni da im se potpiše dijagnoza, koju su sami unapred utvrdili.

Ako malo istražite ovu temu, saznaćete da se o njoj na Zapadu polemiše već više godina unazad. Džin Tvengi (Jean Twenge), profesorka psihologije na Univerzitetu San Dijego, navodi da neka istraživanja ukazuju na to da se stopa depresije udvostručila u roku od 8 godina u zemljama engleskog govornog područja (SAD, Kanada, Velika Britanija...), povećava se stopa samopovređivanja, kao i stopa samoubistava. Ona postavlja tezu da je destigmatizacija ove teme i povišena stopa određenih stanja i bolesti dovela do toga da mladi više i otvorenije govore o temi mentalnog zdravlja, kako uživo, tako i on-lajn, te da je možda i logično da će neki od njih u susretu sa tipičnim životnim krizama ili emotivnim lomovima, pomisliti da je u pitanju tema za stručnu pomoć.

Ovo nas upućuje na još teže pitanje – zašto svaka nova generacija sopstveno mentalno zdravlje procenjuje kao sve slabije i slabije, što kulminira kod pripradnika generacije Z (istraživanje Američke psihološke asocijacije, 2019.)?

Da li je kampanja destigmatizacije mentalnih bolesti učinila samo stvarno stanje mentalnog zdravlja vidljivijim, uspela da ljude mobiliše i ohrabri da ne skrivaju svoje mentalne probleme ili svaka sledeća generacija raste zaštićenije i manje otporna na stres, neuspehe i neprijatna osećanja koja su sastavni deo normalnog života i trening koji nas čini spremnijim za realnost?

Da li je porast problema kod generacije Z posledica pametnih telefona, koji su postali obavezan deo života od 2010. i manjka realnog kontakta sa ljudima ili je kampanja destigmatizacije izazvala jedan neplanirani, sporedan efekat zahvativši i ljude koji će konsultovati stručna lica, iako imaju zdrave psihološke kapacitete da samostalno prevazilaze izazove?

Ovaj trend povezan je i sa različitim mitovima, koje heroji pop-kulture nekada i nesvesno osnažuju. Adolescenti se često poistovećuju sa uzorima. Postoje verovanja o tome da se određene dijagnoze ili stanja mogu povezati sa afirmativnim osobinama, pa se tako bipolarni poremećaj često povezuje sa kreativnošću, dok iz ličnog iskustva znam da će ljudi često reći za osobe sa disleksijom da su inteligentne. Tako je npr. Kanje Vest, koji otvoreno govori o svojoj borbi sa bipolarnim poremećajem jedan od simbola te kreativnosti i često se poistovećuje sa umetničkom genijalnošću.

Verovanja koja u prvi plan stavljaju ovakve korelacije, iako neke od njih čak nisu u dovoljnoj meri naučno potvrđene, zamagljuju činjenicu da su mentalne bolesti teška patnja i da one narušavaju optimalno funkcionisanje osobe, baš kao i somatska stanja. Čak iako neka istraživanja ukazuju na veću zastupljenost bipolarnosti u populaciji kreativaca, imanje bilo koje dijagnoze ne može biti garant bilo koje osobine, jer dijagnoza nije isto što i ličnost.

Stručnjaci primećuju da pretpostavke određenih dijagnoza od strane pacijenata idu u talasima, koji se mogu povezati sa aktuelnim fenomenima ili popularnošću određenih osoba iz pop kulture u tom trenutku.

Posledice olakog shvatanja mentalnih oboljenja mogu se izjednačiti sa istim shvatanjem somatskih oboljenja. Ne želite da vam se dete leči i uzima medikamente ako nije bolesno. Samodijagnostikovanje može zavarati i navesti na pogrešan put. Možda je i potrebno lečenje, ali ćete dobiti pogrešno, ako nesvesno zaklanjate prave tragove. Osim toga, imam utisak da ovo pravi najveću štetu upravo onima kojima je stručna pomoć zaista potrebna! Unosi pometnju u sistem, okupira kapacitete koji treba da ih podrže i relativizuje ozbiljnost njihovih stanja.

Dobra stvar ove priče jeste činjenica da je tema duševnih bolesti i stručne pomoći doživela primetan nivo destigmatizacije i ovo je sigurno olakšanje za one koji pate, jer društvo stavlja manji teret na njih, otvorenije se priča o ovim temama i lakše se stiže do pomoći.

Dok govorimo o ovom bizarnom trendu, koji je izvitoperio sliku mentalnog poremećaja, ne treba da izgubimo iz vida činjenicu da na svetu i dalje ima ljudi koji nemaju pristup ne samo psihološkoj podršci, već ni osnovnoj medicinskoj nezi, a u teškom su stanju.

U pripremi ove kolumne slušala sam podkast (podkast: "Žena to može -  Mentalne bolesti nisu trend") u kojem devojka od 19 godina moli mlade ljude da se ne igraju sa ovom temom, jer se u svom iskustvu susrela sa skeptičnim pogledom na ozbiljnu situaciju u kojoj se sama našla. Mislili su da je jedna od onih koji traže pažnju. Reč je o devojci koja ima dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti i depresije i tri pokušaja samoubistva iza sebe. 

I ako uhvatite sebe da olako kažete: Baš sam depresivna - čim je malo oblačno; ubiću se – čim nešto nije krenulo po planu; to je moj OCD (opsesivno-kompulzivni sindrom) – kada želite da se pohvalite da ste izuzetno uredna osoba i slično, prisetite se da vas možda čuju neka deca i mladi, da na taj način i vi kreirate sliku u njihovim očima, setite se da ima onih kojima je zaista teško, koji stvarno pate od depresije koja ih potpuno slomi do toga da stvarno uzimaju sebi život, stvarno oderu svoju kožu od kompulzivnog pranja ruku non-stop…

Ne koristite olako te termine, razgovarajte sa svojom decom i čim im postane jasno o čemu se radi, neće se više igrati sa tim.

Dečak koji je vikao vuk nije znao kako se priča može završiti, ali mi znamo. Neće biti da je samo on bio odgovoran.

image