Ako smo naučili jednu stvar u vezi sa Donaldom Trampom, to je da taj čovek ne odustaje lako od svojih namera i planova, ma koliko nepopularni i prokazani u javnosti oni bili. Poslednja u nizu njegovih fantastičnih zamisli jeste izgradnja džinovske trijumfalne kapije u Vašingtonu.
Prvobitni plan je bio da se u Vašingtonu podigne 76 metara visoka Trijumfalna kapija kako bi se obeležila 250. godišnjica osnivanja Sjedinjenih Američkih Država. Ova planirana visina je više nego duplo veća od Linkolnovog memorijala, a kapija bi trebalo da bude smeštena između Linkolnovog memorijala i Arlingtonskog nacionalnog groblja, mesta koje simbolizuje pomirenje Severa i Juga nakon Građanskog rata.
Protivnici ovog građevinskog poduhvata tvrdili su da to narušava i guši istorijski pejzaž i da je to "uzaludna monumentalna građevina".
U međuvremenu, Tramp je objavio da će kapiju pretvoriti u "vrhunski vojni kompleks" sa dronovima, snajperistima na krovu i velikim količinama snajperske municije, navodno na zahtev Ministarstva odbrane i Ef-Bi-Aja, kao vid zaštite prestonice od mogućih terorističkih napada. Ovaj preokret u zamišljenoj nameni spomenika samo je dodatno razgnevio građane SAD koji u ogromnoj većini smatraju da danas nema razloga za podizanje ovakvog slavoluka, a pogotovo ne takvog koji predstavlja svojevrsno vojno utvrđenje i na neki način simbolizuje tehno-militaristički karakter koji je Trampova administracija prigrlila.
Kroz istoriju, trijumfalne kapije i slavoluci su se gradili kako bi se obeležile i ovekovečile važne i velike pobede nad spoljnim neprijateljima. Nakon što je 1805. godine u bici kod Austerlica porazio rusko-austrijske snage, Napoleon je rekao svojim vojnicima: "Vratićete se kućama samo kroz trijumfalne kapije". Februara 1806. godine zvanično je naredio izgradnju ovog spomenika kako bi obeležio pobede francuske vojske pod njegovom komandom, a sama građevina završena je tek 1836, mnogo godina nakon Napoleonovog pada.
Pariska Trijumfalna kapija visoka je 49 metara, široka 45 metara i duboka 22 metra, sa težinom od oko 100 hiljada tona, i smatra se za jedan od najvećih i najimpresivnijih slavoluka na svetu. U osmišljavanju njenog izgleda, Napoleon je namerno imitirao trijumfalne kapije Rimskog carstva, želeo je da njegova kapija bude viša i masivnija od rimskih, kako bi kroz monumentalnu arhitekturu naglasio veličanstvenost svog carstva. Nju je ipak po visini nadmašila severnokorejska Trijumfalna kapija u Pjongjangu, koja je izgrađena 1982. godine u čast otpora Koreje japanskoj kolonijalnoj vladavini od 1925. do 1945, a njena visina iznosi 60 metara.
Iz priloženog, može se zaključiti da bi, ako bude izgrađena po trenutnim planovima i promerima, Trampova Trijumfalna kapija bila ubedljivo najveća na svetu, što je sasvim u skladu sa dobro poznatom grandomanijom i predimenzioniranim egom američkog predsednika. Postavlja se samo logično pitanje: koju to Trampovu i američku pobedu ovaj spomenik treba da proslavi i ovekoveči?
To svakako ne može biti kidnapovanje Madura u Venecueli ili siledžijsko preuzimanje kontrole nad Grenlandom od Danske, to su ipak suviše sitne i nedostojne akcije za jedno tako moćno i ambiciozno carstvo kao što je američko. Možda treba u večnost upisati zversko ubistvo 168 iranskih devojčica u školi u Minabu? Ili neprijatnu činjenicu da se već sedam meseci vodi rat u kome Amerika troši skoro milijardu dolara dnevno a bez ikakvog vidljivog rezultata ili koristi za američke poreske obveznike?
Svidelo se to Trampu ili ne, očigledni vojni neuspeh u Iranu biće ono što će verovatno obeležiti Trampov drugi predsednički mandat, ako se u međuvremenu ne desi i neka još gora katastrofa. Nesposobnost da slomi Irance i isposluje promenu režima, uprkos stalnim pretnjama maltene potpunim uništenjem i permanentnim vazdušnim udarima, pokazala je praktičnu nemoć američke vojske i njene vojne doktrine izbegavanja kopnenog ratovanja po svaku cenu, a iz istorijske perspektive nije nemoguće da će se jednog dana ovaj besmisleni i zvanično neproglašeni rat izučavati u povesnim čitankama kao prelomni trenutak posle koga je uzdrmana američka dominacija i zvanično krenula nizbrdo strmoglavom brzinom.
U tom slučaju, Tramp bi svakako ušao u istoriju kao predsednik koji je sagradio Trijumfalnu kapiju nakon velikog poraza kojim je gurnuo čitavu imperiju u proces opadanja i degradacije. Ankete pokazuju da samo 24 odsto Amerikanaca podržava Trampovo vođenje rata sa Iranom, a čak 80 odsto smatra da će se iranski rat u budućnosti izrazito nepovoljno odraziti na američki globalni rejting i percepciju moći u svetu.
Naravno, oni sa afinitetom za ironiju ne mogu a da se ne prisete kako je Tramp po drugi put osvojio Belu kuću sa predizbornom pričom o tome kako je Americi dosta skupih i beskrajnih stranih ratova koji nikuda ne vode, kao i da je obećao da će, pre svega, preporoditi ekonomiju. Ratovi ne samo da nisu okončani, već su povećani i prošireni, a ekonomija je trenutno, zbog visokih cena nafte i rezultirajuće inflacije, u tako poražavajućem stanju da je Tramp bio prinuđen da pribegne nama dobro poznatim pseudokoruptivnim trikovima lokalnih političara pa je čak u jednom govoru pominjao mogućnost da svaki punoletni građanin SAD dobije po pet hiljada dolara na poklon ako republikanci na međuizborima (midterms) u novembru zadrže kontrolu nad Senatom i Predstavničkim Domom.
Šanse da se to desi su minimalne, naročito u slučaju Predstavničkog doma gde demokrate uživaju dvocifrenu prednost u anketama, a ako bi pored toga izgubio i tesnu većinu u Senatu, onda bi bio osuđen da ostatak svog mandata provede u ozbiljnoj frustraciji zbog nemogućnosti da realizuje svoj politički program i predsedničku agendu kroz zakonske predloge.
Ovakva podeljena vlast između predsednika i Kongresa mogla bi biti fatalna i za šanse Trampovog naslednika na sledećim predsedničkim izborima, bez obzira na to da li se radi o potpredsedniku Vensu ili državnom sekretaru Rubiju, jer neprijateljski Kongres obično sugeriše i najavljuje promenu stranačkog režima na idućim predsedničkim izborima.
Iako do kraja njegovog mandata ima više od dve godine, može se konstatovati da je borba oko Trampovog istorijskog nasleđa već počela. Kao čovek u poznim godinama, sasvim je prirodno da Tramp sve češće razmišlja šta će ostati iza njega i po čemu će biti upamćen kao predsednik. Njegov drugi mandat počeo je izuzetno energično, u prvoj godini potpisao je čak 225 izvršnih naredbi, više nego Ruzvelt 1933, što je rekord u modernoj istoriji. Masovne deportacije, globalni carinski rat, ukidanje američke agencije za međunarodni razvoj i njenih vouk programa, povlačenje iz Pariskog klimatskog sporazuma – sve su to bile odluke i potezi koji su bili na liniji onoga što su njegovi birači očekivali od njega.
Problemi su počeli kada su sredinom prošle godine krenule igre oko objavljivanja Epstinove liste, što je takođe bilo deo eksplicitnih predizbornih obećanja, a stvorena percepcija da Tramp izbegava da objavi kompletne Epstinove podatke, jer krije stepen i prirodu veza sa sumnjivo preminulim pedofilom milijarderom, bacila je neprolaznu senku na njegovu administraciju i stvorila oštre podele među njegovim saveznicima i pristalicama. Na to se nadovezao izrazito nepopularan rat sa Iranom, koji sve vreme prati fama da je zapravo u interesu američkog saveznika Izraela a ne same Amerike, kao i da je Tramp ucenjen da bi pokrenuo taj rat.
Kao neko ko je glasno obećavao da će isušiti vašingtonsku močvaru i čiji je politički brend bio "Amerika na prvom mestu", teško da će Tramp moći da se opere pred istorijom i pred svojim biračima za ovakve, najblaže rečeno, nedoslednosti i izdaje. U tom smislu, njegova Trijumfalna kapija, ako bude sagrađena, biće monumentalni spomenik jednom od najvećih razočarenja i prevara u američkoj političkoj istoriji.