General Ratko Mladić pripada, bez ikakve sumnje, glavnom toku srpske istorije. Sagledan u dužoj vremenskoj perspektivi, u širem istorijskom kontekstu, on će ostati upamćen prevashodno kao glavnokomandujući vojske koja se borila za dva ključna ratna cilja: za sprečavanje genocida nad srpskim narodom i za odbranu njegovog prava da ostane u jednoj, svojoj, zajedničkoj državi.
Glavni pokretač ustanaka Srba u Krajini 1991. i Republici Srpskoj 1992. bio je, naime, strah od ponavljanja 1941. godine, od genocida započetog 1914. u pokoljima nad srpskim civilima u Podrinju, u koncentracionim logorima Doboj i Arad, da bi bio nastavljen 1941. po bezbrojnim stratištima širom Nezavisne Države Hrvatske. To nije bila politička manipulacija, niti zloupotreba prošlosti; 1991. još su bile žive generacije koje su u neposrednom, ličnom iskustvu nosile 1941. godinu. Tamo gde nije stigla Mladićeva vojska, genocid je ponovljen, po treći put u 20. veku.
Genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je ključno formativno iskustvo Srba u 20. veku. Ta kolektivna trauma bila je utoliko strašnija jer su masovne zločine, počinjene na najstravičnije načine, počinili oni koji su smatrani braćom, delovima jednog naroda. Da se Srbi sa tom traumom nisu suočili i da je nisu zalečili, vidi se i po tome što se u srpskoj javnosti i danas izbegava da se stvari nazovu svojim imenom, onako kako to čine ostali narodi koji su pretrpeli genocid, Jevreji ili Jermeni. Kada se nabrajaju neprijateljske vojske iz Drugog svetskog rata, i danas se piše o "Nemcima, Italijanima, ustašama, Bugarima"... Masovni zločini u Šapcu, Kraljevu i Kragujevcu bili su "nemački", ali pokolji u Jadovnu, Jasenovcu, Garavicama, Starom Brodu nisu bili "hrvatski", niti "muslimanski (bošnjački)", nego "ustaški". Srbija nema dan sećanja na genocid nad Srbima 1941-1945; srpski parlament se ni danas ne usuđuje da donese čak ni rezoluciju o ovom genocidu. Obrazloženje glasi: to bi moglo da naljuti Hrvatsku, koja bi onda mogla da se ispreči na našem "evropskom putu"...
Krajina i Srpska nisu htele da dozvole da im decu i žene žive spaljuju u crkvama i kućama, da ih kolju, siluju i žive sahranjuju po kraškim jamama. A to je 1991. i 1992. jasno i glasno najavljivano, i u Zagrebu i u Sarajevu. Žrtve takvih trauma mogu da počine užasne, osvetničke surovosti. To se i događalo. Ratovi su stravična stvar i iz njih niko, pa ni Srbi, ne izlazi čist i bezgrešan. Tako je bilo i 1918. i 1945. godine.
Treba pročitati presudu Haškog tribunala u procesu protiv generala Ratka Mladića. Tu, naime, nije dokazana odgovornost generala Ratka Mladića ni za jedan ratni zločin. Kao istoričar i ekspert odbrane generala Mladića u Haškom tribunalu mogu da posvedočim da se u tom dokumentu, koji žanrovski pripada nečemu što bi se moglo nazvati nenaučnom fantastikom, našla i jedna tobože moja rečenica, koju nikada nisam ni izgovorio niti napisao. Sa druge strane, kao što je poznato, Haški tribunal oslobodio je svake krivice Orića, Gotovinu, Haradinaja i slične; dok Srbi trunu i umiru u njihovim kazamatima, oni koje su osudili zbog zločina počinjenih nad Srbima mogu se prebrojati na prste jedne ruke. I tih nekoliko nesrećnika odavno su na slobodi. Haški tribunal je, dakle, objavio da se Srbi mogu nekažnjeno ubijati, kao nekakve bubašvabe, ili preciznije – bubarusi. O tome najjasnije svedoči odnos ovog suda prema masakriranim srpskim civilima u opštinama Srebrenica, Bratunac i Milići sa jedne, i streljanim vojnicima Armije BiH iz Srebrenice sa druge strane. Nema u Hagu ni pravde, ni istine, ni razuma; to je samo još jedno veliko srpsko stratište.
Drugi ključni motiv za pobunu Srba 1991. i 1992. bila je odlučnost da se sačuva država u kojoj su Srbi bili ujedinjeni i zaštićeni, za koju su njihovi preci platili rekama krvi u dva svetska rata. General Ratko Mladić ostao je, kao oficir JNA, za razliku od velikog broja svojih kolega, veran položenoj zakletvi. Dok je jugoslovenska država postojala, on je štitio njen ustavni poredak. Kada je neprijatelj opkoljavao kasarne i pucao po vojnicima JNA, on ga je kažnjavao. Kada je ta država razbijena, u vremenu konfuzije i jugoslovenskih iluzija, on je tačno znao šta mu je činiti.
Ima onih koji tvrde da je Ratko Mladić bio general u jednom besmislenom, bratoubilačkom ratu, koji će razumni ljudi želeti što pre da zaborave. Stoga se on, tobože, ne može porediti sa proslavljenim srpskim vojvodama – Putnikom, Mišićem, Stepanovićem, Bojovićem. Srpski narod je, međutim, 1991. godine napadnut baš kao 1914. i 1941. NATO države učinile su sve što su mogle da bi razorile Jugoslaviju i ratovale su protiv Srba rukama susednih naroda, čije su političke elite, kao i 1914. i 1941, bile više nego spremne da im posluže. Tek kada je general Mladić porazio i bošnjačke i hrvatske vojske, sve maske su pale i NATO je 1994. i 1995. godine ušao u otvoren ratni sukob sa Vojskom Republike Srpske. General Mladić i njegova vojska, potpuno sami, pod sankcijama Srbije, bez podrške Rusije, tukli su se i sa NATO paktom. Najmoćnija vojna armada u istoriji, na vrhuncu svoje moći, ponižena je kada je Mladićeva vojska pohvatala njene vojnike i vezala ih za antene i ostale potencijalne ciljeve vazdušnih napada. Da je Mladić pobedio i u ovom ratu, svedoči postojanje Republike Srpske. On je svoje vojničke zadatke ispunio. Popuštanja i kompromisi odigrali su se za zelenim, pregovaračkim stolom.
Pobednički, odbrambeni rat protiv okupatora i njihovnih lokalnih pomoćnika vezuje generala Mladića za tradicije vojvoda Mišića, Stepanovića, Bojovića i Putnika. Po tome što su ga Srbi, koje je branio i sačuvao, izdali i predali neprijatelju, koji mu je potom javno sudio, kako bi ga pred istorijom osramotio, on podseća i na generala Dražu Mihailovića.
Na Dražinu sudbinu podseća i mržnja kojom su ga ovenčale upravljačke elite susednih naroda. Ne treba očekivati da će se to ikada promeniti; nema razloga, međutim, da to ima bilo kakvog uticaja na odnos Srba prema generalu Mladiću. Srpskim Jugoslovenima za podsećanje – SFRJ ne postoji već gotovo 40 godina.
Glavni neprijatelji Mladićeve vojske, Anglosaksonci i Nemci umeju, međutim, i da iznenade. Prvi obično sačekaju koju stotinu godina, da bi neprijatelju podigli spomenik ili po njemu nazvali neki helikopter ili raketu. Tako su uradili sa svojim rođenim, ubijenim kraljem Čarlsom I, sa Bikom koji Sedi, Apačima i tomahavcima. Potonji su, pre Hitlera, umeli da se ponesu čak i viteški. O tome svedoči Makenzenov spomenik srpskim junacima, braniocima Beograda iz 1915, na Košutnjaku. Danas je, međutim, jasno – Hitlerova senka je preduga i iz nje se lako ne izlazi.
Ironiju na stranu, istorija je ipak nepogrešiv sudija. Pišu je pobednici? Da, ali samo onoliko koliko traje njihova sila. Kako reče Bogdana Koljević, ne treba sumnjati da će istorija generala Ratka Mladića vremenom smestiti tačno na ono mesto koje mu pripada.
Kako objasniti današnju, mitsku popularnost generala Ratka Mladića među Srbima? Poštovanje svojih vojnika stekao je ličnom hrabrošću, pobedničkim etosom i vojničkom harizmom. Ostao je pošten, bez mrlje u karijeri. Posebno važno – njegova porodica, umesto da se obogati na narodnoj muci, sa njim je podelila i mučeništvo i stradanja. I konačno, na najdubljem nivou, "konac delo krasi" – umro je kao u epskim pesmama, kao zasužnjeni junak. Još od Svetog kneza Lazara Kosovskog, preko despota Đorđa Brankovića i nebrojenih, po tamnicama umorenih hajduka, pa do Karađorđa, Draže Mihailovića i Slobodana Miloševića, Srbi vole i pamte one koji mučenički skončaju, na bojnom polju, kocu, u tamnici, za svoj narod, "za krst časni i slobodu zlatnu".
Na kraju, zapitajmo se zbog čega su Srbi izdali Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića i sve ostale haške zarobljenike? Judinskih trideset srebrnjaka danas se zovu – evropske integracije. Judi je bar isplaćena njegova nagrada. A Srbija? Zar se ona i danas, 2026. godine, ne tetura i puzi na svom evropskom putu? Jesmo li uspeli da makar doplivamo do tog Titanika? Je li preterano reći da Srbija danas neprijatelju predaje Srbe na Kosovu i Metohiji, ponovo u ime evropskih integracija, na isti način kao što je izdala Ratka Mladića?
Teško je oteti se utisku da smo svi zajedno, svakoga dana, na nekakvom višnjem ispitu. Hoćemo li konačno da stavimo prst na čelo? Da li ćemo makar da osvestimo šta je učinjeno, u naše ime, sa Krajinom i šta se danas čini sa Kosovom i Metohijom? Hoćemo li se konačno, kao narod, pokajati za izdaju generala Ratka Mladića, koji nas je sačuvao i koji je za naše živote i našu slobodu dao sve što je imao? Vraćamo li se zavetima svojih predaka? Ili nastavljamo da ih gazimo?