Nauka je prepuna konvencija. Vekovima su uspostavljane i mahom su zavisile od nekoliko faktora: od nasleđa starih civilizacija, od naučnika koji su dolazili do ključnih otkrića, od zemalja gde su se naučna dostignuća prvo ostvarila ili najdalje otišla... Mahom je o tome odlučivao uticaj neke od velikih sila u konkretnom istorijskom "preseku", odnosno njena sposobnost da svetu nametne upravo svoje vrednosti ili koncept. Između ostalih, i to je bio dokaz njene (pre)moći, koji je, po inerciji, često opstajao dugo nakon gubitka liderske pozicije.
Obeleživači prostora
Tako, na primer, u jednoj od najstarijih nauka – geografiji – konvencijom je utvrđen početni meridijan u odnosu na koga se računa važan pokazatelj geografskog položaja, geografska dužina. Dugo su se koristili različiti tzv. nulti meridijani (Kanarska ostrva, Rim, Sankt Peterburg, Jerusalim...), a najviše onaj Pariski koji je određen 1668. i trajao više od dve stotine godine. On je zamenjen u trenutku kada je "Imperije gde Sunce nikada ne zalazi" – Velika Britanija – bila na vrhuncu moći. Na Međunarodnoj meridijanskoj konferenciji u Vašingtonu 1884. godine za meridijan u odnosu na koga se svet deli na istočnu i zapadnu hemisferu određen je onaj koji prolazi kroz opservatoriju u londonskom kvartu Grinič i on traje i danas.
Još upečatljiviji su primeri promenljivosti toponima. Oni su pokazatelji identiteta prostora u istorijskom, etničkom i kulturno-civilizacijskom smislu, ali i pripadnosti u geopolitičkom smislu. Menjanje toponima najčešće proističe iz ideološko-političkih transformacija, nestalnosti u vladanju prostorom, pomeranja granica i smena jedne državnosti drugom. Svako ko zauzima neku teritoriju zna da "nije završio posao" čak ni ako eliminiše autohtono stanovništvo i uništi graditeljsko nasleđe, već kada ukine njegove geografske nazive i nametne svoje.
Videlo se to sasvim jasno prilikom rastakanja jugoslovenske države koje su pratila svojatanja i preimenovanja čitavih etnikuma, oblasti, naselja, planina, zaliva, istorijskih mesta... Da to nije endemski balkanski slučaj, već kontinuiran i dinamičan svetskoistorijski proces podsetio je Donald Tramp.
Trampografija
Indikativno, ali sa stanovišta (geo)političkih najava ne i iznenađujuće, jeste da je odmah po stupanju na predsedničku dužnost, u "prvom paketu", Tramp potpisao nekoliko geografskih odluka.
Jedna je o vraćanju oronima MekKinli za najvišu planinu SAD i čitave Severne Amerike (6.194 mnv). Naime, pred kratkotrajnu posetu Aljasci nekadašnjeg predsednika Baraka Obame 2015. godine kao simbolički gest licemerne naklonosti ukinut je naziv MekKinli, ustanovljen 1896. godine u čast istoimenog 25. predsednika SAD. Umesto njega dodeljen je domicilni aljaski geografski naziv Denali, koji je posle deset godina Tramp ukinuo i vratio prethodni.
Ponovnim uspostavljanjem naziva MekKinli poslao je jasnu poruku ne samo o raščišćavanju sa nedavnim nasleđem demokrata, već i o povratku tradiciji, ali ne američkih domorodaca, već američkih doseljenika, odnosno reamerikanizaciji SAD. Učinio je to preventivno, za svaki slučaj, da nekome ne padne na pamet separatizam ili, ne daj Bože, vraćanje Aljaske Rusiji.
U sličnom kontekstu je i odluka o preimenovanju hidronima Meksički zaliv u Američki. Naime, radi se o elipsastom zalivu koji se prostire između poluostrva Florida (SAD) i Jukatan (Meksiko), te rta Kahon na krajnjem zapadu Kube, a čiji su submarinski slojevi veoma bogati naftom. Zbog prostranosti (1,6 miliona kvadratnih kilometara), koja je, primera radi, osamnaest puta veća od površine Srbije, pre bi se moglo reći da ima svojstva ivičnog kontinentalnog mora nego zaliva. Google maps i američki mediji, naravno, hitro i poslušno su primenili odluku o novom imenu.
Nije za čuđenje što je Tramp odmah po stupanju u Ovalni kabinet novim imenom simbolički dao do znanja svetu, a naročito svojim podanicima, da sila kojoj je na čelu želi monopol u korišćenju prirodnih bogatstava i geopolitičkoj kontroli zaliva. Uostalom, on nije tražio da se ime promeni u Zaliv SAD, već u Američki,zar ne? Da li je to, možda, posredna najava da će Sjedinjene Američke Države promeniti ime u jednostavniji i integrativnije asocijacije Amerika, kako se inače često kolokvijalno nazivaju. Sada je sve postalo moguće.
Zaliv u svakom slučaju jeste američki jer ga dele etno-lingvistički makroregioni Latinska i Angloamerika koje se graniče na Rio Grande, odnosno pripada kontinentu Severna Amerika koji se sa Južnom Amerikom graniči na Panamskom kanalu. Šta tu ima sporno, rekli bi geografski čistunci?
Američki grosstaaterei
Panamski kanal, iako je predmet Trampovih posezanja, nije predmet preimenovanja. Samo za sada. Ako ga SAD ionako budu preuzele, zašto mu, kad su već u zamahu, ne bi promenili i ime. Budući da povezuje Atlantik i Pacifik, te da je ekonomski i vojno od vrhunskog značaja za SAD, mogao bi, na primer, da se zove Kanal admirala Mehena. Po rodonačelniku američke pomorske geostrategije i koncepcijskom utemeljivaču njene talasokratske (pre)orijentacije na osnovu koje su zavladali svetom. A i tako bi "zvučao više američki".
A ako to ne odgovara dotičnoj zemlji i stanovništvu? Nema problema, Tramp uvek ima rešenje. Kao za Gazu, gde predlaže raseljavanje više od dva miliona tamošnjih Arapa u okolne države i infiltraciju SAD, gde bi one od tako "etnički očišćenog" i razrušenog pojasa napravile "Rivijeru Bliskog Istoka". A mogao bi to biti i neotoponim "Trampova obala" kako ranijim nazivom Gaza ne bi podsećao na ružnu prošlost.
Da li iko sumnja da bi ga Amerikanci istovremeno "na tacni" isporučili svom bliskoistočnom mezimcu Izraelu?
Od trampističkog aneksionog scenarija i inercije preimenovanja morao bi da strepi i Meksiko, bez obzira što ima gotovo 2 miliona kvadratnih kilometara i 132 miliona brzorastuće populacije. Njegov novi naziv mogao bi da bude Južni Teksas, s tim što bi u tom slučaju zadržavanje imena sadašnje američke savezne države Novi Meksiko postalo apsurdno. Stoga bi i ona, logično, morala da promeni ime ili se jednostavno nekome priključi.
Ako bi se ostvarile Trampove ekspanzionističke vizije o aneksiji Kanade i Grenlanda, njima možda ne bi bilo neophodno menjati imena. Mada ona, "oslobođena" samostalnosti, više ne bi označavala nazive u političko-teritorijalnom smislu, već u amorfnom regionalno-geografskom smislu. Pretvorila bi se u jednu vrstu oblasnih horonima, budući da bi makro-prostorne celine na koje se odnose postale deo znatno uvećanih SAD.
Već decenijama sve napadajući Srbe za namere da stvore "Veliku Srbiju" kao, eto, pretnju svetskom miru i poretku, sa Kanadom i Grenlandom u svom (hipotetičkom) sastavu formirale bi se "Velike SAD". Sa sadašnjih 9,8 miliona kvadratnih kilometara više nego dvostruko bi uvećale svoju površinu – na 22 miliona kvadratnih kilometara – i tako postale najveća država na svetu, ubedljivo prevazilazeći Rusiju. Broj stanovnika, a s obzirom na malu demografsku veličinu pripojenih zemalja, neznatno bi narastao – sa 340 na 382 miliona – a relativno mali broj kanadskih frankofona i nacionalno svesnih useljenika, te grenlandskih Inuita, ne bi poremetili smisao melting pot-a.
Ako bi se realizovao ovaj Drang nach Norden nemačkog potomka Trampa, on bi doneo za SAD nemerljive prednosti. Parole o "Americi ponovo velikoj" i "Americi na prvom mestu" zaista bi postale izgledne. Bila bi to dobra šansa da se i u novoj konstelaciji SAD zadrže na globalnom tronu, tj. ako ne budu mogle da sačuvaju "globalnu dominaciju", onda da ostvare "globalno vođstvo" (Bžežinski).
Ogromna prostranstva kanadsko-grenlandskog "Severa" omogućila bi joj ono što sada nema: pristup gotovo polovini arktičkog areala budućih geoekonomskih, geopolitičkih i geostrategijskih sučeljavanja. I to "na ravnoj nozi" sa Rusijom koja na analognom delu participira sa njegove druge, evroazijske strane. Takođe, SAD bi u retko naseljenom prostranstvu došle do velikih rezervi energenata i dragocenih sirovina koje će sve teže moći da obezbede u drugim delovima sveta. Tako bi Tramp došao u posed "američkog Sibira", neophodnog za nadmetanje sa vodećim "izazivačima", prvenstveno sa Kinom, Rusijom i Indijom.
* * *
Ako sve to ipak ne bude dovoljno da SAD ostvare uspeh u poduhvatu zadržavanja globalnog primata, nego novi unipolarni poredak bude Pax Sinica, nije isključeno da pominjani Grinički meridijan ne dočeka dvestogodišnjicu kao njegov prethodnik Pariski. Nije teško zamisliti da Kina, kao simbolički dokaz svoje nadmoći, nametne da početni meridijan bude trasiran kroz Peking. Onda će se konačno ostvariti utopija mnogih naših sugrađana o "Srbiji na zapadu".