Dejtonski sporazum tzv. političko Sarajevo proglasilo je "ludačkom košuljom", gurajući pod tepih činjenicu da je zahvaljujući upravo njemu BiH pretrajala kao međunarodno priznata državna tvorevina. Ističu suverenitet BiH, istovremeno apsurdno zahtevajući o(p)stanak protektorata oličenog u stranim sudijama u Ustavnom sudu i daljem funkcionisanju EUFOR-a, OHR-a, viskog predstavnika sa bonskim ovlašćenjima...
Iako naslov asocira na neku endemsku bolest, ne radi se o tome. Pre bi se moglo reći da je u pitanju politički sindrom koji je već prerastao u kolektivno-psihološku samoobmanu i preti da postane društvena patologija sa nenaslutivim posledicama. Naime, artikulisana od strane tzv. političkog Sarajeva, u muslimanskom/bošnjačkom korpusu do skoro je brižljivo negovana kultura pamćenja koja prvenstveno podrazumeva osećaj najveće (jedine) ratne žrtve i dejtonske zakinutosti.
Godinama diskretno, a od nedavno, međutim, u potpunosti transformisala se u kulturu zaborava. Izvan sećanja se brižljivo i sistematski potiskuje sve ono što je dovelo do "razbi-raspada" Jugoslavije i prethodilo oružanom sukobu u BiH, potom kako je tekao sam rat, šta je "slovo", a ne "duh Dejtona", na čemu počivaju principi i smisao podele države na dve političko-teritorijalne jedinice, te njena disfunkcionalnost koja svakim danom biva sve izraženija.
Udobnost simulakruma
Među b-h muslimanima/Bošnjacima veoma je živ narativ obećanja. Nezvaničnog, prećutnog, tajnog, kuloarskog, kripto-diplomatskog, uz namigivanje ključnih ličnosti dejtonske epohe, naročito onih iz državnog aparata tadašnjeg globalnog lidera. Ne brinite, samo neka Alija prihvati "papir" u američkoj bazi "Rajt-Paterson" i uspostavi se mir kao veliki američki uspeh. A u vremenu koje će doći dejtonska rešenja će se vremenom erodirati na štetu Republike Srpske, a u korist unitarizacije BiH pod muslimanskom/bošnjačkom demografskom prevagom i političkom hegemonijom.
Htela-ne-htela, muslimanska/bošnjačka strana je ne samo pristala, već i poverovala u to obećanje. A ko im je to obećao, prevario ih je. U stvari, tokom tri postdejtonske decenije izgledalo je da sve ide kao po loju. Korak-po-korak, da se Republici Srpskoj otupi oštrica otpora i ona privikne na "novu normalnost". Pristrasne haške optužnice i drakonske presude, "Damoklov mač" proizvedenog genocida u Srebrenici, smene, progoni i sankcije političkim vođama, ukidanje više desetina nadležnosti i prenošenje na "državni nivo BiH", finansijsko-ekonomske i razvojne opstrukcije, brojne anatemišuće rezolucije u međunarodnim organizacijama i još mnogo toga.
Sarajevska politička čaršija i muslimanska/bošnjačka strana – osim retkih, trezvenih izuzetaka – sve više su seirili. Proces pretvaranja Republike Srpske u "praznu ljušturu" izgledao je nezaustavljiv. Uostalom, nipodaštavajući nazivi "genocidaši" i "genocidna tvorevina", "Republika Šumska", "ER-ES" i "manji entitet" odomaćili su se u rečniku sarajevske političko-medijske mašinerije. U njihovoj službi bili su što pravi što lažni, ali uvek antisrpski pristrasni "visoki predstavnici" i njihove nametnute odluke, uključujući uredbe i presude nelegalnih institucija koje su redovno bile protiv elementarnih srpskih interesa.
Čitav Kolektivni zapad pod američkim vođstvom tokom tzv. unipolarnog trenutka, pa i u godinama kada je usledio proces multipolarizacije, kao i znatan broj moćnih, uticajnih i mnogoljudnih islamskih zemalja, bio je bezrezervno na muslimanskoj/bošnjačkoj strani. Lagodna, uljuljkujuća pozicija. A njihov cilj bio je da postignu u miru ono što nisu uspeli u ratu – "izlazak na međunarodno priznate granice BiH", tj. ukidanje Republike Srpske.
U maniru sarajevskih jalijaša…
Iza "smokvinog lista" tobože građanske države, pseudodemokratskog principa jedan čovek – jedan glas, nagvaždanja o upravno-ekonomskoj funkcionalnosti i briselskog zahteva "jedne adrese" za pregovore o EU i NATO krilo se stvaranje jedne, jedine bosanske političke nacije. Drugim rečima, ishod bi bio sveobuhvatna muslimanska/bošnjačka dominacija, te pretvaranje srpskog naroda u "građane pravoslavne veroispovesti" – čitaj: raju. Nema sumnje da bi degradacija statusa Srba od konstitutivnog naroda na obespravljenu manjinu vremenom dovela do njihove političke i demografsko-prostorne beznačajnosti i nestanka.
"Političko Sarajevo" i čitavi buljuci njihove medijsko-intelektualne logistike na istom zadatku nadali su se da će praveći se nevešti iskukati atrofiranje i nestanak Republike Srpske, naročito se uzdajući u Šmitov završni udarac. Tolerišući njegova manje bitna nepočinstva, strpljivo su čekali da imovinu entiteta (u stvari, Republike Srpske) potezom pera, antidejtonski, prevede u državnu, odnosno dodeli BiH. I – to bi bio de fakto kraj Republike Srpske i ključni, nepovratni korak ka unitarizaciji BiH. Posle toga bi "nemački turista" – kako su samozvanog visokog predstavnika nazivali banjalučki zvaničnici – mogao mirne duše da stavi ključ u bravu OHR-a i vrati se u Nemačku.
Stoga su razvili čitavu strategiju umilnih nastupa i tirada o idili života u miru i slozi u "rajskoj bašti" jedinstvene BiH. Bila su im puna usta demokratije, tolerancije, zajedničke kulturne matrice i "bosanskog duha".
Naglašavali su multietnički karakter BiH kao vrhunsku vrednost, anahronost etničke podele zemlje i izlišnost međuentitetskih granica, te samo versku, ali ne i nacionalnu heterogenost BiH. Naravno, akcenat je uvek bio na državnosti i celovitosti BiH kao neupitne, drevne istorijske činjenice.
Sve većim naslagama zaborava trudili su se da prekriju svoje učešće u rastakanju Jugoslavije – isto tako multietničke kao što je BiH u njihovoj viziji. Bili su izričito protiv ostanka BiH u njenom "skraćenom", ali i dalje federalnom vidu, sa obrazloženjem da se plaše srpske hegemonije, a sada ne prihvataju analogne argumente Srba i Republike Srpske zašto strahuju od centralizovane BiH i muslimanske/bošnjačke premoći. Insistiraju na suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, te na (iluziji) b-h patriotizma, a ne sećaju se da su sve to bacili pod noge u slučaju Jugoslavije.
Sa rezignacijom odbijaju referendum u Republici Srpskoj o razdruživanju od Federacije BiH, a sa Hrvatima su ga nelegalno 1992. sproveli u BiH, ignorišući bojkot Srba kao konstitutivnog naroda i tako je nelegalno otcepili.
Zaboravljaju da su zajedno sa Hrvatima vezivali zastave i u antisrpske svrhe stupili u vojnu koaliciju, čak i formirali Federaciju BiH. A sada na iste te Hrvate bacaju drvlje i kamenje kada oni zahtevaju sopstveni entitet i zajedno sa Srbima brane svoje egzistencijalne interese.
Odjednom im nisu dobri Amerikanci i Zapad u celini. Iz sećanja se potiskuje šta su oni sve učinili u korist muslimanskih/bošnjačkih interesa tokom rata i gotovo tri decenije posle njega. Dejtonski sporazum proglasili su "ludačkom košuljom", gurajući pod tepih činjenicu da je zahvaljujući upravo njemu BiH pretrajala kao međunarodno priznata državna tvorevina. Ističu suverenitet BiH, istovremeno apsurdno zahtevajući o(p)stanak protektorata oličenog u stranim sudijama u Ustavnom sudu i daljem funkcionisanju EUFOR-a, OHR-a, viskog predstavnika sa bonskim ovlašćenjima...
(Geo)politički generisana kolektivna amnezija sigurno ne može da posluži zavaravanju Srba i Hrvata, ali može muslimanskom/bošnjačkom samozavaravanju. Nadajući se uspehu ili, pre bi se reklo, traženju utehe i daljem kapitalizovanju viktimizacije, u tu kampanju su uključeni sarajevski akademici, univerzitetski profesori i intelektualci opšte prakse, pisci, glumci i pevači, razni podkasti i uticajni gosti, TV emisije i odabrani učesnici, bezbednosni i vojni analitičari, isluženi i aktuelni političari, federalni i kantonalni funkcioneri…
U tome prednjači "član Predsedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda" koji misli da će nastavljanjem poltronskih denunciranja Republike Srpske pred briselskim forumima i ličnostima za antievroatlantsko delovanje i prorusku orijentaciju uspeti da zadrži dosadašnji oprobani recept. Jalov posao!